|
|
Dostupni
podaci potvrđuju da je Vuk bio stariji sin Mićuna Šogova, rodonačelnika
bratstva. On i mlađi mu brat Andrija, dakle, čine drugu generaciju,
ili, kako se to u narodu češće kaže, drugo koljeno, odnosno
pas.
Živio
je krajem 17. i početkom 18. vijeka u Velestovu, prvo u seocetu Bečićima,
a zatim u Makljenu. Velestovo je pripadalo plemenu Ozrinići, a pleme je
bilo u sastavu Katunske nahije, jedne od svega četiri nahije koje su činile
Crnu Goru toga vremena.
Mitropolit
Vasilije Petrović u svojoj Istoriji, prilikom nabrajanja najuglednijih
Crnogoraca iz 1711. godine ima određeni redoslijed, koji teritorijalno
izgleda ovako: Njeguši, Ozrinići, Cetinje, Brajići, Majine,
Pobori, Grbalj, Paštrovići, Crmnica, Riječka nahija, Lješanska
nahija, Komani, Pješivci itd. Sva kasnija nabrajanja crnogorskih glavara
imaju približno ovaj redoslijed, a to, svakako, ima određeni značaj.
Ozrinići su, dakle, na drugom mjestu. Prvi Ozrinić koga vladika
Vasilije navodi je Vukota Vukašinović, drugi je knez Koica Nikolić,
a treći vojvoda Vuk Mićunović.
Vuk
je bio neustrašiv junak, pa je s pravom zaslužio mjesto u istoriji,
narodnoj pjesmi i legendi. Vladika Petar II Petrović Njegoš učinio
je Vukovo ime besmrtnim u svom Gorskom vijencu. Istaknuto mjesto koje je Njegoš
dao Vuku među ličnostima Gorskog vijenca možda je najbolje
zapazio i izrazio episkop dr Nikolaj Velimirović kad kaže: "Mićunović
najviše liči na Obilića. Otvoren i prostodušan, gotov na
naivnu šalu (s popom Mićom) i osetljiv prema tuđem bolu (povodom
Batrićeve smrti), ne predajući se nikad smućenosti i bezgraničnoj
tuzi kao njegov poglavar (vladika Danilo), ne mučeći sebe vrtlogom
duboke spekulacije kao iguman Stefan, Mićunović gleda pred sobom
širok put, s koga ga nikakva sila na svetu nije u stanju skrenuti. Taj put
jeste put pravde, na koju nepravda ne sme ni senkom svojom stupiti, na koju ništa
ne sme stupiti što je nečisto, nesveto, neblagorodno, slabodušno
i tiransko. Mićunović je čovek dela, on zebe od mnogo mišljenja;
sve njegove misli upućene su na jednu stranu: kako će se što moćnije
zaštititi pravda i kazniti nepravda. Mićunović je izabrano oruđe
pesnikovo u pogledu viteštva, kao što je slepi Iguman njegovo izabrano
oruđe u pogledu filosofske misli: kroz Mićunovića izražava
Njegoš poglede na viteštvo i na viteza".
Visoku
ocjenu Vukove smjelosti i uma Njegoš daje kroz usta mnozine crnogorskih
glavara, koji, kada im knez Janko priča kako je Vuk razgovarao sa nikšićkim
kapetanom Hamzom Mušovićem, govore:
"Mićunović
i zbori i tvori
Srpkinja ga jošt
rađala nije
od Kosova, a ni
prijed njega!"
Istorija
i narodno predanje kazuju da su Crnogorci za svoje glavare birali samo
najhrabrije i najmudrije saplemenike Onda je prirodno što je Vuk bio i
serdar, i vojvoda i barjaktar ozrinićki.
Erdeljanović
za Vuka kaže da je vodio čete i da je sa Katunjanima i Primorcima učestvovao
u ratu protiv Turaka.
Narodna
pjesma "Carev laz" Vuku daje istaknuto mjesto u poznatoj bici s
Turcima 1712. godine. Carev serašćer je, prema pjesmi, tražio od
vladike Danila harač i uz harač tri poznata crnogorska junaka: Draška
Popovića, Vukotu Mrvaljevića i Vuka Mandunšća, kao uslov da
odustane od napada na Crnu Goru sa silnom vojskom koju je doveo. Kada je vladika
pročitao serašćerovo pismo glavarima, Vuk, bez dvoumljenja kaže:
"Dajte harač,
braćo Crnogorci,
Ja ne dajem Draška
ni Vukotu,
Ni sokola Vuka
Mandušića,
Nako s mojom od
ramena glavom;
Nit Turčinu
nigda ništa dajem,
Dok je moja glava
na ramena,
do krvave sablje i
poljane!"
Ovi
stihovi asociraju na stihove iz Gorskog vijenca kad Vuk ridžalu Osmanu kaže:
"Drž,
ridžale, uzmi ovaj fišek,
ponesi ga na
poklon veziru
i kaži mu da
je to cijena
koje drago glave
crnogorske."
Pjesma
dalje govori da jedan od crnogorskih uhoda, po povratku iz turskog tabora, saopštava
vladici Danilu da paša ima mnogo vojske, ali da su vojnici bolesni, a konji
oronuli i zaključuje:
"Da ja imam
stotinu junaka
Ka sokola Mićunović
Vuka,
Nasred bi mu Zete
udario,
Nasred Zete i
posred ordije,
Naš mejdan
bi, ako bog da, bio!"
Vladika
Danilo dijeli vojsku na tri dijela i:
"Dade jednu
Mićunović Vuku
I posla ga u
Vranju planinu".
Sredinu
vojske je, izgleda, u boju predvodio vladika Danilo, lijevo krilo Vuk, a desno
Janko Đurašković. Vuk je prvi udario na Turke, a zatim i ostale
vojskovođe i crnogorska pobjeda je bila potpuna.
U
Primječaniju uz Ogledalo srpsko Njegoš o Carevom Lazu, pored ostalog,
kaže: "Ovo je najveći boj među Crnogorcima i Turcima bio; ovđe
su Crnogorci najsjajniju pobjedu nad Turcima održali. U ovome boju ranio se
vladika Danilo, poginuo Janko Đuraškokić i ranio se Vuk Mićunović
dva glavni vojvode vremena Danilova".
Petar
Petrović Njegoš je u ranoj mladosti ispjevao epsku pjesmu, koju je
Sima Milutinović-Sarajlija zabilježio. Pjesma počinje stihovima:
"Piše
vino do tri pobratima
U krvavu Pivu na
krajinu
Od kervave lovne
Gore Cerne.
Jedno bješe
Kuzmanu Bjelica,
A od Cucah Mićunović
Vuče,
Od uskoka Jakša
Gačanine".
Junaci
se uz piće razgovaraju i kazuju koliko je koji posjekao turskih glava. Jakša
kaže da je sto jedanaest, Kuzman osamdeset, a Vuk sto osamdeset. Dakle, Vuk
sam skoro koliko Jakša i Kuzman zajedno (mada je, očigledno, pjesnik u
sva tri slučaja hiperbolisao). Dalje se u pjesmi govori kako su tri
pobratima, na vilin poklič, pohitali u pomoć Moračanima i na
Javorju posjekli sedamdeset turskih glava. Interesantno je da se u ovoj pjesmi
Vukovo porijeklo vezuje za Cuce.
Poznati
su česti i krvavi bojevi između Crnogoraca i Turaka oko ovaca i pasišta.
Zato su i ti bojevi i istaknuti junaci u njima česta tema narodnih pjesama.
Jedna od njih je i "Ibraim-paša i Velestovci", u kojoj je glavna
ličnost Vuk Mićunović. Pjesmu je Njegoš unio u svoje
Ogledalo srpsko, a događaj je datiran 1713. godine.
Skadarski
vezir je pisao, kako kaže pjesma, spuškom paši Ibrahimu Parmakoviću
da su u Sađavac sašle crnogorske ovce i da su:
"Pred ovcama
do tri vojevode:
Mićunović
s Velestova Vuče,
Mrvaljević
Draško i Vukota;
To su turske vazda
krvopije,
Od nji plaču
sve turske krajine".
Turci
su udarili na ovce kad Vuk nije bio kod njih, ali su ih junački branili
čobani, pa tek:
"S mnogo krvi
ovce odjaviše".
Vuk
je čuo da su Turci udarili na njihove torine:
"Pa potrča
braći u pomoći,
Kod torinah Turke
zastanuo
I junački
udrio na Turke.
Kada Turci Vuka
opaziše,
Pleći daše,
a bježati staše".
O
ovom boju postoji još jedna varijanta epske pjesme, sasvim različita
od prethodne. Spuški kapetan je, prema ovoj pjesmi, bio zabrinut što
mu Crnogorci, koji su sjavili ovce da im pasu pored Zete, pjevanjem i pucanjem
iz džeferdara uznemiruju djecu i kadune u gradu. Zato, je poslao uskoka
Đurović Svorcana s dvojicom Turaka da uhode ovce i čobane i vide
smiju li na njih udariti. Uhode su noću obilazile torine i, između
ostalih:
"Na torinu
bjehu nagazili,
Na torinu Mićunović
Vuka,
Ali Vuka u kolibi
nema,
Već njegova
dva nejaka sina
Ludi Draško i
ludi Nikola.
Večeralo
dvoje đece ludo,
Pa zaspaše
pored ognja živog".
Uhode
ohrabrene Vukovim odsustvom govore kapetanu:
"Mi smijemo
njima udariti
Dokle nema Mićunović
Vuka,
Da je Vuče,
ne bi udarali".
Kapetan
je pokupio četu i udario na crnogorske torine. Vukovu djecu zatekao je na
spavanju i:
"Zakl' oboje
kao janjce male,
Iz torine otvorio
ovce,
Javi ovce, niko ne
branjaše".
Međutim,
ovce iz drugih torina, a kasnije i Vukove, branili su ostali čobani: devet
Vukotića i dva Popovića.
Vuk
je u to vrijeme s četom oteo ovce Mušovića iz Nikšića i
izjavio ih na Poviju. Odatle je čuo boj pored Zete i odmah je znao šta
se dogodilo. Zato je odredio dva-tri druga da plijenjene ovce jave put Čeva,
a on je s ostalom družinom požurio:
"Đe
pucaju mnogi džeferdari,
Đe se biju
mrki Crnogorci
Brane svoje
prebijele ovce.
Tada Vuče
udri isprijeka
Turcim' dade jade
bez lijeka:
Pobjegoše,
ostaviše ovce".
Vuk
je džeferdarom ubio Đurović Svorcana, a kapetana je sustigao na
gradskoj kapiji i nožem ga posjekao. Ali, teško ožalošćenom
i razljućenom Vuku to nije bilo dosta:
"No
šće uljeć' u bijela Spuža,
Spuža
šćaše zapaliti grada,
No ne daše
braća Popovići,
Mićunović
zavikaše Vuku:
"Vrat' se, Vuče,
ako boga znadeš!
Ti si svoju đecu
osvetio,
Morem' u grad ludo
izginuti".
Crnogorci
su, kako pjesma kaže, povratili ovce. Vuk je poginule sinove ponio u Čevo
i ukopao, a potom rekao:
" Ja ne
žalim oba moja sina,
Kad ih vako jesam
osvetio;
A ostade moj
milosan sine,
Sine Đuro,
moj jedini sine,
Koj' će junak
biti na megdanu".
Vuk
je uz brata Andriju i bana Milonjića glavna ličnost narodne pjesme
"Vuk Mićunović i begovi hercegovački". U pjesmi se
govori kako:
"Piju vino
tri dobra junaka
U maleno selo
Velestovo,
Pod Kopitnik
zelenu planinu,
Na dvor bio Mićunović
Vuka;
Jedno glavom Mićunović
Vuče,
Ono drugo Milonjiću
bane,
Treće zmija
Mićunov Andrija".
Vino
je služila "Vukova ljubovca", pa je, navodno, junake prekorila
kako se nijesu osvetili hercegovačkim begovima, koji su im, kada je Ćuprilić
poharao Crnu Goru i zapalio Velestovo, zaklali svijem trojici po jedno dijete, s
kojima je ona bila pobjegla u Kopitnik, a nju su zarobili i u ropstvu je držali
godinu dana. Prekoreni junaci su, kako pjesma dalje kaže, pokupili malu
četu, pošli u Hercegovinu i u zasjedi sačekali Turke, a kada su
se oni blizu primakli:
"Ciknu džeko
Mićunović Vuka
I pogodi Čengić
Derviš-bega
Među toke u
prsi široke,
Zadrijema Turčin
niz đogina,
A pripade Mićunović
Vuče
Sa zelenim mačem
u desnici,
Od ramena odsječe
mu glavu
I uze mu glavu i
oružje
I njegova konja
vilenoga".
I
ostala Vukova družina se junački ponijela i bila srećne ruke na
megdanu, jedino je Marko Stanojević u sukobu s begom Ljubovićem
dopanuo teških rana, pa je klikovao Vuka u pomoć:
"Aj đe
si mi, Mićunović Vuče?
Posječe me
Ljubović Alija!
Kad to čuo Mićunović
Vuče,
On zaskaka s desne
na lijevu
S plamenijem mačem
u desnici
I posječe
bega Ljubovića;
Uzeše mu
glavu i oružje
I za dizgin vilena
labuda".
U
epskoj pjesmi "Svatovi Ljubovića" govori se kako je beg Ljubović
iz Nevesinja isprosio djevojku u Baru, pa da bi sa svatovima mogao slobodno proći
kroz Crnu Goru, zamolio je svoga pobratima čevskog vojvodu Đukana Burića
da okupi birane crnogorske junake da mu proprate svatove od Čeva do Rijeke
Crnojevića i nazad do Poljana, a za tu uslugu obećao je bogate darove.
Đukan se odazvao begovoj molbi pa šalje "knjige" junacima,
od kojih:
"Sedmu posla
Velestovu ravnu
Na dva brata - dva
Mićunovića".
Criogorci
su se, navodno, naljutili na bega što im nije ostavio "groša ni
dukata" da piju na Rijeci, gdje su ostali da ga čekaju dok se iz Bara
vrati. Zato je Đukan riješio da ne prati svatove sve dok im beg ne da
sve darove koje je u tazbini dobio.
Kad
mu jednom beg kaže da kalauzi, on odgovara:
"Hoću,
bego, al' ovako neću,
Dok mi dadeš
za junake dara,
Baš tvojega
mača od bedara
Da darujem
najboljega druga
S Velestova Mićunović
Vuka
I Andriju brata
njegovoga;
Junaci su, vesela
im majka,
Pa bi mogli načiniti
kavgu".
Međuplemenske
svađe i obračuni često su prerastali u sukobe s tragičnim
posljedicama. Da bi se dalji sukobi i krvna osveta prekinuli, na scenu su
stupali sudovi dobrih ljudi. Plemena su u te sudove birala svoje predstavnike,
koji su uživali apsolutni ugled i povjerenje, a koji su u isto vrijeme
imali autoritet i kod protivničke strane. Dokumenti govore da je Vuk u
svojstvu člana takvog suda u februaru 1709. godine posredovao između
Bjelica i Ćeklića, povodom plijena ovaca i pogibije Jovana Rakunovića,
i da je u martu 1715. godine bio član suda dobrih ljudi u sporu između
Njeguša i Krtola, a predmet spora bio je jedan vo, koga su petorica Njeguša
zaplijenili u Krtolama.
O
Vukovom i Andrijinom kmetovanju u sličnim sporovima i to ne samo među
Crnogorcima, već i među Turcima, govori narodna pjesma "Dioba
Selimovića". Naime, braća Mujo i Alija na Rijeci Crnojevića
1710. godine, dijelili su očevinu. No, kako se nijesu mogli pogoditi oko
podjele, pozvali su najuglednije predstavnike svih crnogorskih i brdskih plemena
i susjednih gradova koje su tada držali Turci, odnosno, kako pjesma kaže:
"Sve sudije od sve Skenderije" da im kmetuju. Među njima su i:
"S Velestova
dva Mićunovića"
a
sasvim je izvjesno da su to bili Vuk i Andrija, jer drugih Mićunovića
tada nije ni bilo, sem, eventualno, neki od njihovih sinova, ali je malo
vjerovatno da su oni, kod živih očeva, mogli biti pozvani u tako važnu
misiju. Dakle, narodni pjesnik Vuku i Andriji daje mjesto u sudskom vijeću
među ne tako velikim brojem odabranih predstavnika Crnogoraca i Turaka iz
Crne Gore, Brda, Skadra, Podgorice, Nikšića i Kolašina. To samo
po sebi govori o ugledu koji su uživali i kao junaci i kao pametni i pošteni
ljudi ne samo kod Crnogoraca, već i kod Turaka.
U
jednom spisku iz Mletačkog arhiva, datiranom 1. juna 1715. godine, među
Crnogorcima koji su primali platu od Republike nalazi se i Vukovo ime. Do tada
je primao platu od pet dukata, što znači da je bio u službi Mlečana.
O
vremenu i mjestu Vukove pogibije postoje različita mišljenja Tomić
navodi da je Vuk, po predanju, poginuo 1714. godine za vrijeme Ćuprilićevog
napada na Crnu Goru. U prilog tome idu i dvije narodne pjesme: "Udar Turaka
na selo Trnjine" i "Udar na selo Trnjine", koje opjevaju isti
događaj, to jest boj od aprila 1717. godine. Crnogorci su razbili Turke i
mnoge zarobili. Zarobljene Turke sijeku i prebijaju:
"Za junake
mlade Crnogorce
Koji bjehu skoro
poginuli
Od velike vojske
Ćuprilića".
U
prvoj pjesmi prebijaju "Jagličića za Mićunovića",
a u drugoj "Ljubovića za Mićunovića".
Tomić,opet,
navodi i dokument iz kojeg se ne može baš sigurno izvesti zaključak
koji je on izveo, naime da su se u boju Crnogoraca i Mlečića s Turcima
pod Barom 31. oktobra 1717. godine Vuk i njegov mlađi sin Jovo istakli, da
je Vuk od Turaka oteo zastavu, koju je predao Mlečanima i da su ih Mlečani
obojicu odlikovali zlatnom kolajnom.
Najviše
vjerovatnoće ima da je Vuk poginuo kod Trebinja u ljeto 1715. godine. To
potvrđuju: narodna tradicija, koju je zabilježio Erdeljanović,
dokumenti iz Kotorskog arhiva i narodna pjesma "Pogibija Vuka Mićunovića".
Kad
su Mlečani s Turcima vodili rat od 1714. do 1718. godine, sasvim je
izvjesno da je Vuk, koji je bio u službi Mletačke Republike i za to
dobijao platu, o čemu je već bilo riječi, u tom ratu učestvovao
na strani Mlečana i poginuo u borbama oko Trebinja.
U
Istoriji Crne Gore stoji podatak da se prilikom napada Numan-paše Ćuprilića
na Crnu Goru 1714. godine veliki broj Crnogoraca sklonio u Boku, pod zaštitu
Mlečana. To je bio povod da Turci objave rat Veneciji. U toku tog rata iz
Boke su upućivani manji odredi u Hercegovinu, sastavljeni uglavnom od
Crnogoraca, da uznemiravaju Turke i dižu narod na ustanak. Na strani 267.
piše: "U jednom takvom pohodu prema Trebinju u ljeto 1715. godine
poginuo je i Vuk Mićunović, poznati crnogorski junak i jedan od
najuglednijih izbjeglih glavara. Na dužnosti ga je zamijenio njegov sin
Miloš, sa istom platom od pet dukata mjesečno. Narodna pjesma
prikazala je Vukovu smrt kao epski podvig na kapiji Trebinja".
Generalni
providur za Dalmaciju Anđelo Emo odgovara kotorskom naditendantu Jerolimu
Bući 14. avgusta 1715. godine da je "s bolom primio vijest o smrti
Vuka Mićunovića i serdara Đikana". Postoji arhivski
dokumenat koji potvrđuje da je odlukom providura Anđela Ema pravo
primanja plate sa Vuka preneseno na njegovog sina Miloša od 1. juna 1715.
godine, kao i Terminacija istog providura od 20. aprila 1716. godine, kojom su
sinovi Vuka Mićunovića i Đikana Vukotina uvršćeni u pješačke
čete sa platom od po petnaest lira. U istoj Terminaciji se kaže:
"Poginuo je u jednom sukobu s neprijateljem prema Trebinju Vuk Mićun,
Crnogorac, i odmah poslije umro je knez Đikan Vukotin, crnogorski serdar".
Narodna
pjesma "Pogibija Vuka Mićunovića", pored ostalog, kaže:
"Ma pokliče
Mićunović Vuče:
A sadeke, moji
sokolovi,
Da trebinjska
vrata salomimo".
Pa se zagna Mićunović
Vuče
Na bijela vrata od
Trebinja,
Za brnjicu rukom
dovatio
I u vrata nogom
udario,
Pa pogleda oko
sebe Vuko,
Al' za Vukom niđe
niko nema,
No sva vojska na
sred polja ramna
A sam Vuko na
bijela vrata.
Kada Turci Vuka
vidiješe,
Pa na njega oganj
oboriše,
Tako Vuku loša
sreća bila,
Puče puška
od Klobuka Zuka
I pogodi Mićunović
Vuka,
Obje mu je noge
salomila,
Pade Vuče na
bijela vrata,
Na bijela vrata od
Trebinja".
Vuk
zove Ivana Popovića da ga ugrabi, ali Ivan na to ne okreće glave;
zatim zove Toma Žutkovića, ali se ni on ne odaziva,
"No se dobar
junak nahodio
Dobar junak Ćelović
serdare,
Pa se zagna na
trebinjska vrata,
Te ugrabi Mićunović
Vuka
Donese ga junak
pod šatorom
Pod šatorom
Petrović vladike".
Pjesma
dalje kaže:
"Kad umrije
Mićunović Vuče,
Sva za Vukom
zaplakala vojska
I svu vojsku na
žalost okrenu,
A najviše
svoga gospodara,
Gospodara Petrović
vladiku,
Pa ovako govori
vladika:
"A oh Vuče,
moj sokole sivi!
A oh Vuče,
zlatna perjanice
Svakojega pravoga
Srbina!"
Pa i opet govori
vladika:
"Slušajte
me, braćo Crnogorci,
Ovakoga sivoga
sokola
Još Srpkinja
porodila nije
Od Kosova ni priđe
Kosova".
Crnogorci
su Vukovo tijelo prenijeli u Primorje i sahranili ga u selu Kuta, kod Zelenike,
u jednoj maloj crkvici, koja je, prema legendi, baš u tu svrhu za jednu noć
podignuta.
Koliki
je gubitak pogibija Vukova predstavljala za Crnu Goru, govori i narodna pjesma
"Sinovi Obilića". Na vijest da je Ćehaj-paša s vojskom
počinuo na Ublima Čevskim, Nikac Tomanović govori dvojici svojih
pobratima:
"Turci su se
posilili ljuto
Đe je umro
vladika Danilo,
Poginuo Mićunović
Vuče".
Koliko
je Vuk ušao u svijest crnogorskog naroda kao stub odbrane od Turaka, govori
i podatak da ga ni zadugo poslije njegove pogibije narodni pjesnik ne zaboravlja
i ne izostavlja kada se diže četa na Turčina. Tako se u pjesmi
"Dva Baletića", koja pjeva o boju datiranom oko 1758. godine, kaže
da je iz Nikšića izašla turska četa na Studeno da udari na
ovce braće Baletića, ali krenula je i crnogorska
"S Čeva
ravna i od Velestova,
A pred četom
dobre arambaše:
S Velestova Mićunović
Vuče,
A od Čeva
Baletić Vukota".
Vukova
ličnost zaokupljala je pažnju stvaralaca epskih guslarskih pjesama od
njegova vremena pa sve do današnjih dana. Čest motiv u tim pjesmama je
legenda, prema kojoj je Vuk pozvan na kumstvo, zatim za blago izdan Turcima, a
ropstva ga oslobađa kćerka Turčina koji je Vuka zarobio. Ima više
varijanti ovih pjesama. U tri od njih govori se kako je Ivan, knez sela Rogama,
iz Pipera, na molbu spuškog bega Zotovića, pozvao Vuka na kumstvo, a
zatim ga izdao. Međutim, dok su Turci vijećali kako će Vuka
umoriti, begova kćerka, zanesena Vukovom ljepotom i pričama o njegovom
junaštvu, oslobađa ga i bježi s njim u Velestovo, s nadom da
će je uzeti za ženu. Vuk je, međutim, već imao porodicu, pa
je Bulu pokrstio i udao za svoga mlađeg brata Andriju.
U
jednoj, pak, pjesmi s ovakvim sadržajem akteri, sem Vuka, su drugi. Naime,
nikšićki kapetan Amza Mušović je molio protopopa Luku iz
sela Previša, kod Šavnika, da mu za blago izda Vuka, što je ovaj,
opet putem lažnog poziva na kumstvo, i uradio. Kapetanova kćerka
Zlatija, impresionirana Vukovom ljepotom, krade ključ od tamnice i oslobađa
Vuka, ali ona ne bježi s njim, već mu kaže:
"Bježi,
Vuče, kud je tebi drago,
Žao mi je da
te sjeku Turci".
Novoizgrađeni most preko rijeke Zete na Kapinom polju je, po želji knjaza Nikole, 1895. godine, nazvan Most Vuka Mićunovića, a u znak priznanja i trajnog sjećanja na Vuka, kao znamenite ličnosti crnogorske istorije, zahvalne mlađe generacije dale su njegovo ime po jednoj ulici na Cetinju i u Nikšiću.
NASLOV: VUK Mićunov
Narodno
predanje, narodna pjesma i legenda kazuju nam da je Andrija bio Vukov mlađi
brat. Ne nalazimo podatke da je u bratstvu i plemenu bio glavar, a to mu i nije
bilo lako biti, kad su Vuk, Draško i Vukota već bili stekli slavu i
uzeli glavarstva.
No,
ako nije bio glavar, to ne znači da nije bio i priznati junak, pa ga zato
narodna pjesma nije zaboravila.
Narodna
pjesma "Ibraim-paša i Velestovci" Andriju pominje kao borca u
odbrani ovaca, koje su, na datu vjeru Ibrahim-paše, bili dojavili u Sađavac
na zimovanje, ali su Turci, kao i obično, iznevjerili i udarili im.
Dok
je Vuk bio negdje drugo u akciji, ovce su branili Draško, Vukota i Andrija
i drugih stotinak velestovačke momčadi, za koje pjesma kaže:
"Sve momčadi
ka mrke vučadi".
Kad
je Vuk stigao, ovce su preotete i dosta turskih glava je posječeno. Bilo bi
ih, kako pjesma kaže, i još, ali:
"Puče puška
Mićunov Andrije,
Te ubila dobra rišćanina
Barjaktara Miću
Popovića.
S barjaka se smutiše
čobani,
Koji će ga s
Mića ugrabiti,
Utoliko utekoše
Turci".
Sima
Milutinović-Sarajlija zabilježio je od Vukote Milutinova Mićunovića
iz Velestova epsku pjesmu "Osveta Kčeva". Kao i obično u
epskim pjesmama i ovdje vila doziva "Nikoli Tomašu" i obavještava
ga da će mu sjutra udariti Turci, pa treba da pokupi mlade Ozriniće da
ih dočeka. Tomaš piše "list knjige bijele"
" A posla je
selu Velestovu
Prijatelju Šogović
Andriji".
Andriju
zove da mu s Velestovcima dođe da na Trnjinama dočekaju Turke.
"Kad Andriji
sitna knjiga dođe,
Pokupio listom
Velestovce,
Svega devet drugah
pokupio".
Više
vojske nije ni mogao sakupiti, jer su mu Velestovci izginuli u Ćuprilićevoj
najezdi, pa je malo ko sposoban za borbu ostao. Ni Tomaš Nikolić nije
imao mnogo družine -zajedno s Andrijom svega četrdeset. Ali, kako
pjesma kaže:
"Sretnja im
je ura priskočila"
pa su Turke razbili i mnoge zarobili. O tome u pjesmi
dalje stoji:
"A evo ti
Šogović Andrije
I š njim idu
braća Crnogorci,
Oni vode dva brata
Čengića
I Turčina
bega Ljubovića,
Ostalijeh stotinu
Turakah".
Kako
je Crna Gora u Ćuprilićevom pohodu 1714. godine, dakle samo tri godine
prije ovog boja, bila žestoko poharana i narod ostao bez igdje išta, a
naročito bez praha i olova, Crnogorci su htjeli zarobljene Turke da daju na
otkup, ali ih je ljuto ukorila Tomaševa snaha, a sestra Andrijina, Krstinja
Mojaševa. Ona govori svom bratu:
" Oj,
Andrija, bez tebe ostala!
Kud mi vodiš
bega Ljubovića,
Koji me je porobio
lani?"
Andrija
je poslušao sestru i sve zarobljene Turke su posjekli.
Sudeći
po pjesmi "Udar na selo Trnjine", u kojoj je riječ o istom boju,
Andrijinoj sestri Krstinji, inače udovici kneza Mojaša Đukanovića,
kojega je vezir Ćuprilić na zvjerski način pogubio, bastalo je ne
samo reći, već i posjeći. Ona se, prema ovoj pjesmi, ne obraća
bratu, već djeveru:
"Moj đevere
Nikolić Tomašu,
Kud mi vodit bega
Ljubovića?
Zar sam malo njemu
robovala,-
Lani me je beže
uhvatio,
Kad pohara vezir
Ćupriliću,
Kad pohara lomnu
Crnu Goru,
Robovala za godinu
danah.
Daj mi noža,
a na ti kuđelju
Da posječem
bega Ljubovića".
U
pjesmi "Vuk Mićunović i begovi hercegovački" Andrija se
naziva zmijom, što je simbol junaštva. On je s Vukom i ostalom družinom
bio u zasjedi, pa kad su se Turci primakli i boj započeo, o Andriji pjesma
kaže:
"Viđi
zmiju Mićunov Andriju:
Ubi Andro Malić
Alaj-bega,
Pa dopade posječe
mu glavu
I uze mu ruvo i
oružje
I debela konja od
megdana
Pod pusatom i
punijem al'tom".
Da
je i Andrija, zajedno s bratom mu Vukom, pozivan u sud dobrih ljudi govori nam
narodna pjesma "Dioba Selimovića" koja je već podrobno
citirana u Vukovoj biografiji.
Narodno
predanje kaže da je kćerka spuškog bega Zotovića krišom
pustila Vuka iz očeve tamnice i pobjegla s njim u Velestovo, vjerujući
da nije oženjen i s nadom da će ona svojom ljepotom i činom da mu
je život spasila zaslužiti da je uzme za ženu. Vuk je međutim
već imao porodicu, pa je Bulu, koja je dokazala da pored ljepote ima i
hrabro srce i plemenitu dušu, pokrstio i vjenčao za Andriju. Iz toga
braka nastao je, kako to narod zna slikovito da kaže, široki trag - više
od sedam stotina muških potomaka za nepuna tri vijeka.
NASLOV: VUK Mićunov
NASLOV: ANDRIJA Mićunov
II: Tunja Šajov, Todor Živov, Baćo Đuričin, Marko Đuričin, Novica Đuričin, Jovan Mustafin >>