|
|
II Tunja
Šajov Todor Živov
Baćo Đuričin
Marko Đuričin
Novica Đuričin
Jovan Mustafin
Rođen
je, a i čitav život je proveo, u Velestovu. Nije imao ni šesnaest
godiia kad je posjekao prvu tursku glavu. Tada je ostavio čobanstvo i
krenuo u hajdučiju po Crnoj Gori i susjednoj Hercegovini.
Tunja
je bio srednjeg rasta i širokih pleća, kao da je isklesan od granita.
Živio je spartaiski, jer su mu uslovi tako nalagali. Vrlo mlad je postao
barjaktar Čevskog bataljona, a takvu čast mogao je zaslužiti samo
čovjek izuzetne hrabrosti i velikog ugleda u svom plemenu.
Njegov
saplemenik i saborac iz susjednog sela Markovine čuveni Novak Ramov Jovović
imao je reputaciju Crnogorca koji je posjekao najviše turskih glava, pa je
op bio Tunji uzor i izazov da se s njim u viteštvu nadmeće.
Tunja
je u svom plemenu i u Crnoj Gori svoga vremena uživao ugled ne samo velikog
junaka i neustrašivog posjeklije turskih glava, već i narodnog
pametara. Knjaz Nikola je posebno volio i cijenio takve Crnogorce, pa ih je
često pozivao na razgovor. O susretima i razgovoru gospodara i Tunje ima više
anegdota. Iz njih se, pored ostalog, vidi da je Tunja imao smjelosti da knjazu u
oči "skreše" ono što misli, ne zazirući od
posljedica koje je od toga mogao imati, znajući osjetljivost i prijeku
narav svog gospodara.
Za izuzetnu hrabrost i uspjehe u mnogim bojevima i za odvažnost i ugled u plemenu i Crnoj Gori Tunjine viteške grudi krasila je Zlatna Obilića medalja, a imao je i druga visoka crnogorska odlikovanja.
Todor
je rođen u Velestovu, najvjerovatnije početkom XIX vijeka. Već
kao mladić isticao se žustrinom i hrabrošću. U to vrijeme su
Markovljani ubili Todorova brata Mićuna, pa je radi sprečavanja krvne
osvete između zavađenih bratstava, na Velestovo došao vladika
Petar I. On je tom prilikom zapazio Todora i, prema predanju, rekao:
"Pripazite na ovo momče, bojim se da ono neće mirovati!"
Vladičine riječi su se ubrzo obistinile: Todor je, i pored postignutog
umira, ubio Markovljanina. Bratstvenici ubijenog pripremali su se da određene
noći iznenade i unište čitavu porodicu Živa Pavićeva. O
tome ih je krišom obavijestila jedna žena iz Markovine, neposredno
pred napad, pa je Živo samo s porodicom i s nešto Malo stoke izbjegao
u Banjane, koji su tada bili pod Turcima. Po Todorovoj želji, a uz dozvolu
nikšićkog kapetana Mušovića, nastanili su se u Selini, u
selu Štrpca, nedaleko od Velimlja. Tu se Todor oženio Jovanom, kćerkom
(banjskog kneza Vasilja Baćovića. Kako je Todor bio uskok bez kuće
i imovine, nije se usudio da knezu traži kćerku, već se s Jovanom
tajno dogovori i ona s njim pobjegne. Kad je knežev sin Jovan čuo da
mu je uskok odveo sestru, krenuo je da ga traži s namjerom da ga ubije.
Otac ga je, međutim, savjetovao i zamolio da prvo pita Jovanu je li je
Todor silom odveo, ili je ona pošla svojom voljom, pa ako je silom
odvedena, neka ubije hajduka i vrati sestru, a ako nije bilo prinude, neka se
prođe kavge i blagoslovi im brak. Kad se Jovan primakao kolibi u kojoj su
uskoci živjeli, čuo je sestru kako pjeva i odmah mu je sve bilo jasno,
pa je nije ni pitao je li za Todora pošla milom ili silom.
Iako
je znao da je na turskom zemljištu i da mu u Crnu Goru nema povratka,
Todor, opet, nije mogao da miruje. U Dugi je ubio uglednog Turčina iz Nikšića
Mujagu Maraša. Odmah se vratio na Tupan, uzeo porodicu i pobjegao u
Grahovo, koje tada nije bilo ni tursko ni crnogorsko. Tu je, u zaseoku Jabukovac,
proveo devet godina. U Jabukovcu mu je umro otac u devedesetoj godini života
i brat Risto, momak još neoženjen.
Dok
su bili u Selini, kumovali su s Kilibardama, pa je Todorov brat Miloš pošao
da posjeti kumove. Neko je Turke na Velimlju obavijestio da je Miloš na
Tupanu, pa mu Avdo Zlatanić napravi zasjedu kod ubla na Riječanima i
ubije ga. Kasnije su, prema kazivanju, 1882. godine, Miloševi sinovi Nikola
i Milutin odselili u Srbiju i nastanili se u Toplici.
Kad
je poslije bitke na Grahovcu 1858. godine dio Nikšićkih Rudina pripao
Crnoj Gori, Todor je, kao i mnogi drugi uskoci, dobio amnestiju i zemlju u
Đurđevom Dolu, gdje se i naselio zajedno s braćom Jankom i
Bogdanom.
Todor
je bio stalni ratnik i dobar junak. Učestvovao je u mnogim borbama i hajdučkim
četama i ubio više Turaka. U jednoj borbi u Dugi izgubio je lijevu
ruku i od te rane je i umro, vjerovatno ubrzo poslije oslobođenja Nikšića.
Todor
se, prema kazivanju, još dok je bio uskok, jednom iznenada u nekom klancu
srio s Novakom Ramovim Jovovićem. Jedanak su se latili oružja (jer je
Todor dugovao krv Markovljanima), ali preovladao je razum: nijesu pucali jedan u
drugoga, već su se rukovali, porazgovarali i mirno se razdvojili,
vjerovatno s ubjeđenjem da je za Crnu Goru ipak korisnije da obojica još
požive, jer dok je njih, biće i koji turski zulumćar manje. Novak
je, navodno, kasnije rekao: "Ko od Markovljana ubije Todora Živova,
meni je dužan krv".
Postoji
anegdota da je knjaz Danilo na nekom skupu, kad je bio dobro raspoložen, od
Todora zahtijevao da im pokaže kako bi se sjekao s Turčinom, ako bi ga
on poslao da ga na megdanu zamijeni. Kad je Todor trgao handžar i napravio
zaokret, počele su da mu odskaču kopče s dokoljenica, a knjaz je
u šali povikao "Dosta, Todore, dosta, e će izgleda i nama ođe
biti tijesno".
Druga
anegdota kazuje da je Todor jednom, dok je kao ranjenik ležao u svojoj kući
u Đurđevom Dolu, začuo kako su njegovi psi usrnuli na nekoga, a
zatim i topot kopita i muški glas kako pjeva:
"Zalajale vaške Živovića
Sa torina Aska Ibričića".
To je, upravo, bio Asko Ibričin Ljuca, bivši vlasnik katuna, koji je sad bio Todorov. Asko je, kao dobar junak, kad je oslobođen Nikšić, dobio od knjaza Nikole počasni kapetanski grb. Nostalgija ga je dovela u Đurđev Do da obiđe svoj bivši katun, ali, izgleda, nije naišao na gostoprimstvo, jer mu je Todor, iako teško ranjen i već na umoru, doviknuo: "Prolazi, Asko, ne turkuj, e druga bi!"
Baćo
je rođen 1836. godine u Velestovu, odakle mu je otac s porodicom preselio u
Banjane, u zaselak Dolovi, na zemlju koja je bila vlasništvo Manastira
Kosijerevo. Kasnije su kupili zemlju u Cerovici, a poslije u Gornjim Trepčima,
u zaseoku Busak, i tu je Baćo živio duže vremena.
Doseljenjem
u Trepča, Baćo se našao i na terenu i u vremenu gdje je i kad je
život bio neobično mučan. Turci su na hercegovačku raju
nametali sve žešće zulume, a Hercegovci su bili odlučni da
se tome odupru i da se, uz pomoć Crne Gore, konačno oslobode od
turskog ropstva. Zato su sukobi između hercegovačkih buntovnih ustaničkih
četa i Turaka bili neminovni i svakodnevni. Za mladog Baća, koga je
priroda bila obdarila velikom bistrinom i izuzetnom hrabrošću, to je
bila kao bogom dana prilika da se istakne među svojim bratstvenicima i
plemenicima. Postao je četovođa, a zatim i komandir - komandant
Rudinsko-trepačkog bataljona. Baćovo učešće u
pripremama i u samom bosansko-hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine i u
crnogorsko-turskom ratu iz tog perioda hroničari su zabilježili, pa
ćemo te podatke, do kojih smo uspjeli doći, ovdje navesti.
Vojvoda
Gavro Vuković u svojim Memoarima, na strani 186. kaže da je 20.
septembra 1875. godine knjaz Nikola pisao vojvodi Peku Pavloviću: "Sad
Peko reci: Lazaru Sočici, Baću Đuričiću, Đoku Višnjiću,
Đuru Radanu, čim primiš ovo pismo, da odmah krenu ovamo u koje
god doba bilo i najkraćim putem kako bi mogli biti u srijedu veče, ili
četvrtak na podne, na Čevo, a ti i ostali glavari krenite vojsku u
Dubočke, jer je prilika da će Turci u Banjane na povratku iz Nikšića."
Na strani 191. piše da je početkom oktobra 1875. godine u ustaničkoj
Hercegovini vladalo izvjesno zatišje, pa da se to ne bi "hrđavo
tumačilo, vojvoda Zimonjić, Lazar Sočica, Vule Hadžić,
Đoko Višnjić, Baćo Đuričin s ostalim glavarima
kombinirali su jedan iznenadan udarac na neka sela, bogata, na Drini" Na
strani 197, navodi se podatak da je 12. oktobra 1875. godine iz Hercegovine upućeno
knjazu Nikoli pismo "sa potpisima sviju glavnih ustaških vođa",
u kom se žale na postupke Mića Ljubibratića. Među
potpisnicima je i Baćo Đuričin. Na strani 210. stoji da je
Server-paša 31. oktobra 1875. godine s velikom vojskom krenuo od Gacka
preko Ravnog u pomoć opsadiranom garnizonu na Goranskom. Ustanički vođe
prikupili su četiri hiljade boraca i podijelili ih u dva odjeljenja. U
drugom odjeljenju, čiji je glavni zapovjednik bio Maksim Baćović,
jedan od komandira bio je i Baćo Đuričin. Tada su ustanici
izvojevali veliku pobjedu u bici na Muratovici. U toj bici teško je ranjen
i ranama je ubrzo podlegao Baćov brat, takođe ustanički glavar,
Milovan Đuričin.
Prema
podacima koje nalazimo kod Mirka Radojičića dio Nikšićkih
Rudina, koji je tada još bio u sastavu Hercegovine, imao je svoj ustanički
Rudinsko-trepački bataljon od pet četa, kojim je komandovao Baćo
Đuričin.
Kad
su se vođe hercegovačkog ustanka i Peko Pavlović, vođa
crnogorskih "jajoša", dogovarali o oružanim akcijama u
avgustu 1875. godine, utvrdili su i približan broj ustanika koje pojedini
od vođa mogu povesti. Tom prilikom je rečeno da Baćo ima dvjesta
vojnika. Međutim, u napadu na nevesinjsku kasabu 17. avgusta 1875. godine učestvovalo
je samo "Trepčana (Nikšićkih Rudinjana) na čelu s Baćom
Đuričinim Mićunovićem 112 pušaka".
Baćo
s bataljonom je učestvovao i u bici s Husein-pašom trebinjskim na
Glavskom Dolu, gdje je izvojevana velika pobjeda, kao i u čuvenoj bici na
Vučjem Dolu 28. jula 1876. godine.
Poslije
bitke na Vučjem Dolu, Muktar-paša je pokušao prodor od Trebinja
prema Grahovu, ali su ga u rejonu Zaslapa i Sniježnice blokirali bataljoni
Petra Vukotića i Baća Mićunovića.
Prilikom
opsade i zauzimanja Nikšića 1877. godine, Baćov bataljon dobio je
težak zadatak da u sadejstvu s Pješivačkim i Župsko-lukovskim
bataljonom zauzmu jako tursko utvrđenje Čađalicu, praktično
na pragu grada, što su oni uspješno izvršili.
U
periodu mira, koji je nastupio poslije Berlinskog kongresa, Baćo je bio
komandant bataljona crnogorske narodne vojske. Penzionisan je 1901. godine.
O
Baćovoj izuzetnoj dovitljivosti i smjelosti da otvoreno kaže šta
misli, bez obzira na položaj i moć sagovornika i posljedice koje bi od
toga mogao imati, govore mnoge anegdote. Neke su publikovane, pa jednu, koju je
zabilježio Bekica Šobajić, ovdje navodimo.
Vojvoda
Šako Petrović, kako piše Šobajić u svom feljtonu.
krenuo je iz Nikšića u Podgoricu da prisustvuje "predstavi što
je Gospodar napisao" (radi se o Balkanskoj carici), a koja treba da se
izvede na Novu godinu. S vojvodom je krenulo i 48 uglednih građana u dobroj
odjeći i na biranim sedlenicima. U tom društvu bio je i Baćo. Na
prvom konku u Danilovom Gradu društvo se po večeri, uz dobro vino,
veselilo, pjevalo se uz gusle, a ponajviše zadijevale su se šale i
dosjetke. Neko je upitao: "A nu, Baćo, kako ono bi u Bar?" A Baćo
će: "Ka muke, Boga mi, i ne male: ono pala vojska oko Bara, a priča
se pod pijenom, da se ne čini štete ničemu, koliko da je sve
zemlja Gospodareva. Zimlje doba, a bezdrvno, nemaš se za šta dovatit
nako za maslinu, a masline puste stogodišnje, kao bukve, pa dovati vojnik
za vrh, pa š njom burdelec niz one podine. Dovati jedan za jedan stup,
drugi za drugi, iscijepaj i izljuskaj, pa gori baš kao luč. Nije to počela
moja vojska, no svi barabar, viđeli jedni od drugih. Kad jedno jutro
perjanik: "Baćo, zove te Gospodar". Nešto me tače, a
toliko mi jada, da se sjetim što je. Ajd', ajd', kad se primakoh, viđoh
kako neki grdno obrću od njega; ma nazad se ne može; hoću da
pristupim, a on tek nabusito: "Đe ti je vojska, Baćo?"
"Tu u neke vrbovine, Gospodaru!" "Nijesu to, Baćo, vrbovine,
no masline što rađu ulje, a tvoja vojska zaređala kao u
bukovinu..." i hoćaše još, a ja se pognuh: "Nije za
svetu Gospođu, Gospodaru, a ja da sam žnavao ne bih to puštio!"
I viđoh Gospodar se zaokrenu i malo se kao osmenu i mene se prođe o
malo".
Šobajić
vojvodu Šaka i njegovo društvo prilikom polaska iz Nikšića u
citiranom feljtonu opisuje u desetercu. Evo šta o Baću kaže:
"S desne strane Bojović Milošu
Na vranome konju dugačkome
U starome sedlu mađarskome
Prekrivenom surom međedinom
Optočenom svitom venedičkom
Na vrancu se sedlo uleknulo
Međ grebenom i međ kukovima
Rekao bi e rbata nema
A u sedlu mrkoga pogleda,
Bih rekao, bih se zarekao
Da će biti Petre Mrkonjiću;
Al je Petar preminuo davno,
No ovo je Mićunović Baćo
Od Trepača kraj Nikšića
ravna.
Baćo ti je mrka seratlija
U svojijeh šezdeset godina
Četova je i hajdukovao
Od Nikšića kroz Ercegoviću
Do Konjica, Foče i Trebanja
Do Mostara i do Storine;
Nema bule ni bulina sina
Da mu ime nije utuvila".
Kad
je poslije oslobođenja Nikšića od Turaka razdijeljena zemlja u
Nikšićkom polju, Baćo je dobio dio, koji mu je pripadao, na Moštanici.
Tu je podigao kuću i okupom zemlje proširio imanje. U prvom braku imao
je samo kćerke, koje su se poudale. Kada mu je supruga umrla, Baćo
nije mogao sam da obrađuje svoje veliko imanje, pa je odlučio da se
ponovo oženi. Takvoj njegovoj odluci, prema anegdoti koja se o drugoj Baćovoj
ženidbi priča, doprinijela je svađa zetova, koji su još za
njegova života počeli da dijele imovinu. Pošao je kod Doknića
u Goliju i zaprosio jednu stariju djevojku, ali je ona odbila njegovu bračnu
ponudu, pod izgovorom da je suviše star, a i bilo mu je tada više od
sedamdeset godina. Kad je to čula njena mlađa sestra, djevojka od
dvadesetak godina, rekla je: "Ako nećeš ti, hoću ja, jer sam
se volija nazvati ženom Baća Đuričina makar i godinu dana,
no nečija dovijeka". Tako je Baćo doveo Maricu, jednu od najčestitijih
žena koja je u bratstvo Mićunovića dolazila. Za kratko vrijeme
rodila mu je tri sina (najmlađi je rođen poslije očeve smrti),
koji su izrasli u vrsne intelektualce i ugledne ličnosti javnog, privrednog
i političkog života Nikšića i Crne Gore.
Baćo je umro 1912. godine u 76. godini života. Za izuzetnu hrabrost i velike zasluge koje je za svoj narod i svoju domovinu imao, Baćo je dobio dvanaest visokih domaćih i stranih odlikovanja, među kojima su i: Zlatna Obilića medalja, Danilov krst I reda, Čelični krst za hrabrost, Orden carice Katarine i Velika turska zlatna zvijezda.
Rođen je u Velestovu 1838. godine. Otac mu je
s porodicom preselio na Tupan, a zatim u Gornja Trepča. Marko je kasnije
neko vrijeme živio u Miločanima, kod Nikšića. Nije se slagao
s politikom kralja Nikole, pa prilikom raspodjele turskih dobara u Nikšiću,
nije prihvatio ponuđenu mu kuću i zemlju, na što je kao
crnogorski oficir polagao pravo, već je kupio imanje u Gornjim Trepčima,
na Busku, i tamo je doživio duboku starost.
Ako se jedna ličnost istakla i stekla ugled i
položaj u bratstvu, plemenu i Crnoj Gori, onda je to drugoj ličnosti
iz istog bratstva bilo teže postići, jer je obično bila u sjenci
prve. Marku, međutim, nije smetalo što je brat čuvenog Baća
Đuričina, već je svojom mudrošću i hrabrošću
sigurno stupao stepenicama uspona i postao komandir i komandant bataljona
crnogorske narodne vojske. Iz istorije i narodnog predanja poznato je koje je
kriterijume trebalo zadovoljiti da bi se takav čin i položaj postigao.
Marko je počeo da četuje od svoje
petnaeste godine i u prvoj borbi kod Kočana, ispod Uzdomira, posjekao je
Turčina. Više se od puške i handžara nije odvajao dok god su
Hercegovina i Crna Gora ratovale za odbranu svoje slobode i nezavisnosti. Učesnik
je čuvenih bitaka: na Vučjem Dolu, za oslobođenje Nikšića
od Turaka i dr. U svim ovim borbama isticao se hrabrošću i umješnošću
komandovanja svojom jedinicom.
Navešćemo dvije-tri anegdote, koje se i
danas u narodu čuju, a govore o Markovoj mudrosti i poštenju.
U prvo vrijeme oficiri u Crnoj Gori su imali
sudsku vlast. Za učešće u suđenju nijesu od države
dobijali platu, već su u parnici od krivca uzimali globu u svoju korist.
Marko je u jednoj takvoj parnici uzeo čerek mesa i odnio kući. Kad se
svojoj supruzi pohvalio šta je donio, ona ga je zaklela životom pet
sinova da to ne unosi u kuću, već da baci u neku obližnju jamu, a
ako mu se jede meso neka zakolje jednu od trista svojih ovaca, koliko ih je tada
u toru imao. Marko se prvo zamislio, a onda bez pogovora uradio što mu je
žena rekla i nikad više globu za sebe nije naplaćivao. Kada su
kasnije, u njegove stare dane, na nekom skupu ljudi isticali njegovu skromnost i
nekoristoljubivost, što ga je odlikovalo od mnogih drugih glavara, on bi im
odgovorio: "Vala, ljudi, ako velite da sam bio takav, onda za to zahvalite
mojoj Jani" i ispričao bi im priču o globi.
Kad je kralj Aleksandar najavio posjetu Crnoj
Gori, pozvali su i stare crnogorske komandire koji su još mogli doći,
da prisustvuju dočeku. Marko se opremio i stavio komandirski grb na kapu.
Sin mu Blagota, oficir, a i neki drugi zvaničnici, znajući da zvanična
politika i dinastija Karađorđevića ne vole i ne priznaju ništa
što podsjeća na bivšu crnogorsku državu, nagovarali su ga da
skine grb, ali uzalud. I tako se Marko jedini nađe u stroju starih ratnika
s grbom na kapi. Kralj je to odmah uočio i upitao ga, kao navodno da ne
zna, šta mu je to. Marko mu je odgovorio: "Ovo je, Vaše Veličanstvo,
komandirski grb. Dao mi ga je Vaš đed, a moj bivši gospodar kralj
Nikola. Jutros su me ova momčad primoravala da ga skinem, ali ja nijesam
htio dok Vas ne pitam smijem li ga nositi". "Nosi ga, komandire, dok
si živ, ili dok sam ja kralj", rekao mu je Aleksandar. Ubrzo je Marko
dobio Orden jugoslovenske krune III reda, kojim ga je kralj odlikovao.
Marko je svoje stare dane provodio kod svoje kuće
na Busku, okružen pažnjom svoje brojne porodice i poštovanjem
bratstvenika i plemenika. Jednom prilikom mu sin Blagota saopšti vijest da
je od države dobio penziju koja je bila dosta velika. Marku se to učinilo
mnogo, pa upita: "A je li ovo za godinu?" Kad mu sin odgovori da je to
mjesečna penzija, Marko će na to: "A oh, bogami, ta država
će brzo propanuti! " Marko je sudbinu države tačno predvidio,
a i on je umro kad i ta država 1941. godine.
Rođen je u Velestovu 1842. godine, odakle je
porodica selila na Tupan i u Cerovicu, dok se nije konačno nastanila u
Gornjim Trepčima.
Još kao mladić Novica je pokazivao oštroumnost,
hrabrost i spremnost da i po cijenu života brani slobodu svoje rodne grude.
Učestvovao je u bitkama: Na Vučjem Dolu, za oslobođenje Nikšića
od Turaka i dr. U ovim bitkama je više puta lakše i teže
ranjavan.
Kad je poslije Berlinskog kongresa 1878. godine i
sjeverni dio Nikšićkih Rudina pripojen Crnoj Gori, ta teritorija
dobila je status i naziv - trepačka kapetanija. Na čelu kapetanija u
Crnoj Gori bili su plemenski kapetani, a to su mogli postati samo odvažni i
razboriti ljudi iz dobrih i zaslužnih bratstava. Ta čast da bude
plemenski kapetan novoformirane trepačke kapetanije pripala je Novici
Đuričinu. On je tu dužnost časno i uspješno obavljao
sve do 1903. godine, kada je izvršena nova administrativna podjela, kojom
su trepačka i rudinska kapetanija spojene u jednu. Novica je tada
penzionisan.
Zbog njegove hrabrosti, pravičnosti i
mudrosti ljudi su ga poštovali i voljeli. Novica je, zbog učešća
svojih sinova u otporu austro-ugarskoj okupaciji, strijeljan 1917. godine.
Narodna tužilica je za njim izrazila bol riječima:
"O Novica, srpski bane,
A rudinski kapetane,
Sablje si se napasao,
Konja si se najahao,
S ljudima si drugovao,
A dugo si poživio,
Pa te neću ni žaliti,
No sinove, sokolove,
Što ti mladi izgiboše".
Novica je bio nosilac više crnogorskih
odlikovanja.
Rođen je 1880. godine u Velestovu, mjestu
gdje su se često oglašavali džeferdari i lomili handžari,
gdje se sloboda cijenila iznad svega, gdje je vihor ratova često narušavao
ljepotu, radost i sreću, uzvišenost i veličanstvenost života,
gdje su zvuci gusala pokoljenjima utirali suze, prigušivali bol i tugu za
poginulim i istovremeno podsticali na još veća junaštva i pregalaštva.
U tom mjestu i pod takvim okolnostima se Jovan
podizao i vaspitavao, sticao prva saznanja o svom kraju, svojim precima i
savremenicima, izgrađivao svoje moralne osobine i svijest o neophodnosti
borbe za slobodu.
Osnovnu školu završio je na Čevu.
Kao odličan đak i uz to iz ugledne katunske porodice odabran je za
oficirsku školu, koja je u to vrijeme otvorena na Cetinju. Pripadao je
prvoj generaciji školovanih oficira crnogorske vojske.
Poslije penzionisanja Stevana Vukotića, Jovan
je postavljen za komandanta Čevsko-katunskog bataljona, s kojim je učestvovao
u balkanskim i u prvom svjetskom ratu. Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, Jovan je kao
Bio je vrlo bujne, prijeke naravi, oštrouman
i hrabar. Kao starješina bio je strog i od potčinjenih je zahtijevao
maksimalnu ispravnost u službi. Lično je bio vrlo pošten i
principijelan. Smetalo mu je laskanje i udvoričko ponašanje,
samohvalisanje i laž. Uvijek je vodio računa o tuđim nedaćama
i teškoćama.
Vjerovao je u istorijsku pravdu i bolje sjutra.
Bio je duboko uvjeren da će istorija svakog postaviti na svoje pravo
mjesto. Duboko je vjerovao u istinitost Njegoševih riječi:
"Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema".
Jovan je bio vatreni i aktivni pobornik
ujedinjenja Crne Gore i Srbije i stvaranja jugoslovenske države u kojoj
će, kako je vjerovao, živjeti u slozi Srbi, Hrvati, Slovenci,
Makedonci i Crnogorci. I u onim teškim i složenim vremenima, kada je u
Crnoj Gori došlo do oružanog otpora tom ujedinjenju, Jovan je nastojao
da stanje smiri, kako ne bi došlo do prolivanja bratske krvi, ali su ga
1920. godine na Čevu ubili njegovi saplemenici, čija se politička
shvatanja i opredjeljenja nijesu podudarala s njegovim.
Za pokazanu hrabrost u ratu i postignute rezultate
u vojnoj službi odlikovan je: Zlatnom Obilića medaljom; Danilovim
krstom I i II stepena, Ordenom bijelog orla s mačevima, Ordenom sv. Save i
dr.