I

Narodno predanje kazuje da sva stara bratstva Ozrinića vode porijeklo od zajedničkog pretka Ozra. Po njemu je i pleme dobilo svoj naziv. Poznata je priča o petorici braće: Ozru, Pipu, Vasu, Krasu i Otu, od kojih su nastala plemena: Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti. Braća su, prema sačuvanoj tradiciji, sinovi bana Strahinje, a njihova dalja loza seže do Nemanjića. U ove krajeve su došli i tu se nastanili kao kosovski prebjezi, vjerovatno negdje krajem XIV ili početkom XV vijeka.

Oblast na čijem se području obrazovalo devet plemena: Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Komani, Zagarač i Pješivci nazvana je Katunskom nahijom i pod tim imenom je prvi put u dokumentima pomenuta 1435. godine. To ime dobila je po nekadašnjim zetskim katunima. Erdeljanović misli da je tu bilo katuna i u doba stare Duklje. Stanovništvo ove oblasti bavilo se pretežno stočarstvom i ponešto zemljoradnjom.

U vrijeme najezde Turaka Katunska nahija postaje ratnički zbjeg na samo stočara, nego i ostalog stanovništva iz Hercegovine, Bosne, Raške, Brda i drugih oblasti. Ta kamenita tvrđava u koju se zbjeglo stanovništvo iz raznih krajeva bila je posljednje uporište ostataka srednjovjekovne nemanjićke države.

Jevto Dedijer u svojoj studiji "Hercegovina" govori o iseljavanju stanovništva iz Hercegovine i Bosne u Crnu Goru i, između ostalog, kaže: "Ima više velikih i čuvenih crnogorskih bratstava, koja vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine", pa navodi: Martinoviće, Erakoviće, Raičeviće i dr. Dalje, pozivajući se na Rovinskog, Dedijer kaže: "Ozrinići su svi ispod planine Ozrena u Bosni". Tako se, po njemu, i ime Ozrinića može dovesti u vezu s nazivom te planine.

Stara Crna Gora imala je četiri nahije: Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku, od kojih je Katunska bila po površini daleko najveća: zahvatala je 933,66 km2, ili 63,5% cjelokupne crnogorske teritorije. Njena plemena zahvatala su sljedeću površinu: Cetinje 77,92 km2, Njeguši 82,04 km2, Ćeklići 58,12 km2, Bjelice 66.76 km2, Cuce 202,61 km2, Ozrinići (Čevo) 220,19 km2, Pješivici 133,56 km2, Zagarač 40,62 i Komani 51,84 km2. Ozrinići su, dakle, bili prostorno najveće pleme i u svojoj nahiji i u čitavoj Crnoj Gori toga vremena.

U toj sredini, to jest u Katunskoj nahiji, u plemenu Ozrinići, kao jedan od Ozrovih potomaka, ponikao je, najvjerovatnije sredinom XVII vijeka, rodonačelnik danas najbrojnijeg ogranka bratstva Mićunovića - Mićun Šogov Radičević.

Tada su u Crnoj Gori prezimena izvođena od djedovog, ili očevog. imena. Mićunovo prezime, dakle, izvedeno je od djedovog imena. jer je izvjesno da je Šogo. Mićunov otac, bio Radičev. Mićunovi sinovi Vuk i Andrija imaju prezime Mićunović, koje je, kao što se vidi, izvedeno od očevog imena.

Iz daljeg izlaganja vidjeće se da čitavo bratstvo Mićunovića ne vodi porijeklo od Mićuna Šogova, već su neki ogranci prezime izveli po svojim precima, koji su se, takođe, zvali Mićun, ili, pak, na drugi način.

Vukovi i Andrijini brojni potomci, mada ne svi, zadržali su sve do sada to prezime, iako se običaj da se prezime izvodi od djedovog ili očevog imena još dugo vremena zadržao u Crnoj Gori.

Niko od Mićunovića koji su ostali da žive u Crnoj Gori nije promijenio prezime. Međutim, pouzdano se zna da je krajem XIX i početkom XX vijeka više porodica našeg bratstva, u sklopu masovne migracije Crnogoraca u to vrijeme, preselilo u Srbiju, uglavnom u Toplicu i Jablanicu. Neki od njihovih potomaka zadržali su isto prezime, dok su drugi, po već ustaljenom običaju, svoje prezime izveli od očevog ili djedovog imena. Tako se neki potomci Filipa Petrova (Stablo 3 – I deo) prezivaju Filipovići; neki od potomaka Ilije Mitrova (Stablo 3 – II deo) su Mitrovići, a svi potomci Miloša Živova (Stablo 3 – II deo) su Živovići.

Izvjesno je da je rodonačelnik danas najbrojnijeg ogranka bratstva Mićunovića Mićun Šogov živno u Velestovu, gdje su kasnije živjeli i njegovi potomci. Dakle, kolijevka našeg bratstva je Velestovo, veći predio sa istoimenim selom u njemu, u plemenu Ozrinićima, u Katunskoj nahiji stare Crne Gore. Pored sačuvane tradicije, potvrdu za ovo nalazimo i kod Jovana Erdeljanovića. Evo šta on o tome kaže: "Velestovo je poveliki predeo na jugu od planine Kopitnika. U njemu ima sedam sela... Na severu je od Barjamovice selo Velestovo kraj glavnog puta kod opšte crkve svih Velestovaca. U njemu su pet kuća Stanojevića i jedna kuća Radičevića-Mrvaljevića. Još je dalje na severu selo Makljen, takođe kraj glavnog puta. U njemu je glavno i staro seoce Makljen sa 2 kuće; više njega su, na severu, Kruška Lalevića sa 2 kuće i Breškov Do sa 2 kuće; a na istoku je, pod velikim brdom Vučićem, Krivi Do sa 1 kućom. U selu Makljenu stanuju samo Radičevići-Mićunovići".

Katunska nahija je u to vrijeme pružala veoma oskudne uslove za život. Bila je prenaseljena, a obradive i plodne zemlje vrlo malo. Stanje su pogoršavale česte najezde Turaka i skoro neprekidno ratovanje s njima. Nijesu bile rijetke ni sušne godine, koje su uzrokovale glad i narod bacale u još veće siromaštvo, zaduženost i bezizlazan položaj. Takvo stanje je bilo i u ostale tri crnogorske nahije. Sve to je uslovljavalo masovne migracije iz Crne Gore. U to vrijeme najčešće se selilo u Boku, pod okrilje Mletaka, a kasnije Austrije, i Srbiju. O tim masovnim seobama Crnogoraca, uglavnom iz ekonomskih razloga, ima više objavljenih radova.

No posni katunski krš nije se napuštao samo iz razloga što se na njemu nasušni hljeb ni mukotrpnim radom često nije mogao obezbijediti, već i zbog drugih okolnosti. Tjeskoban i oskudan način života nerijetko je izazivao međubratstveničke i međuplemenske razmirice i sukobe, koje su se često završavale i ubistvima, što je, opet, bio povod za krvnu osvetu, smatranu u to vrijeme obaveznim vidom pribavljanja lične satisfakcije. To, ili, eventualno, neki drugi lični razlozi, nagonilo je pojedince da emigriraju iz svog rodnog kraja. Neki su, sami ili s porodicom, uskakali kod Turaka u Nikšić ili Trebinje, dok su drugi bježali u Srbiju, ili čak u Ameriku. Iz straha da ih tamo ne pronađu oni ispred čije su osvete pobjegli, najčešće su mijenjali dotadašnje prezime. Prezime se, međutim, mijenjalo i iz prostog razloga što je u pasošu, koji je iseljenik uzimao na Cetinju, pisalo samo njegovo lično i očevo ime, pa su vlasti u kraju gdje bi se naselio, prilikom unošenja u knjige, prezime doseljenika izvodile od imena njegovog oca.

Nemoguće je sada utvrditi potpune i istinite podatke o migraciji Mićunovića s Velestova. Međutim, pouzdano se zna da je u sklopu poznatih masovnih migracija Katunjana bilo i naših bratstvenika. Naime, u drugoj polovini devetnaestog vijeka, naročito poslije bitke na Grahovcu 1858. godine i crnogorsko-turskog rata 1876-1878. godine, kada su Nikšićke Rudine konačno pripale Crnoj Gori, tamo je preselio znatan broj naših bratstvenika i naselio se u Trepčima i Smrduši, gdje i danas živi nekoliko porodica od njihovog potomstva. Jedan broj njih je ubrzo odavde preselio u Štedim i Vitalac, sela u Nikšićkom polju, gdje su, kao zaslužni ratnici, dobili zemlju, koja je do tada bila vlasništvo nikšićkih Turaka.

Poslije oslobođenja topličkog kraja, u Srbiji, od Turaka, 1878. godine, tamo je, u sklopu masovnog preseljenja Crnogoraca, našlo novo mjesto življenja i više porodica našega bratstva.

I u prvom i u drugom svjetskom ratu narod u Crnoj Gori bio je izložen potpunom osiromašenju. Zato su, prirodno, poslije završetka tih ratova, opet nastupale masovne seobe u potrazi za boljim uslovima života. Među tim brojnim iseljenicima iz Crne Gore bilo je i dosta porodica Mićunovića. One su iza prvog svjetskog rata preselile na Kosovo i Metohiju, a iza drugog u Vojvodinu.

Navodimo imena domaćina, naših bratstvenika, koji su 1945. i 1946. godine iz Smrduše odselili u Vojvodinu: Božo Ilijin (Stablo 3 – II deo, VII), Božo Vasiljev (Stablo 3 – I deo, VIII), Blažo Lukin (Stablo 3 – II deo, VII), Vujadin Ivanov (Stablo 3 – I deo, VII), Maksim Jovanov (Stablo 3 – II deo, VII), Marko Vukov (Stablo 3 – II deo, VII) Milo Vukov (Stablo 3 – II deo, VII), Miloš Krstov (Stablo 3 – I deo, VIII), Milutin Jovanov (Stablo 3 – I deo, VIII), Mirko Petkov (Stablo 3 – II deo, VIII), Nikola Krstov (Stablo 3 – II deo, VII), Obren Mirkov (Stablo 3 – II deo, VIII), Radovan Krstov (Stablo 3 – II deo, VII), Radovan Vidakov (Stablo 3 – II deo, VII), Radovan Jovanov (Stablo 3 – I deo, VIII), Sava Talov (Stablo 3 – II deo, VIII) i Stevan Kostov (Stablo 3 – I deo, VIII). Tada su odselili i Drago Nikolin (Stablo 3 – I deo, VIII), Dušan Jagošev (Stablo 3 – I deo, VIII) i Danica udova Spasoja Jagoševa (Stablo 3 – I deo, VIII), ali su se poslije godinu dana vratili u svoj rodni kraj. Nešto kasnije odselila je iz Kamenska i porodica Nikole Jovanova (Stablo 3 – I deo, VIII). Svi su se nastanili u Vrbasu, izuzev Radovana Vidakova, koji je dobio naseljenje u Zmajevu.

O pojedinačnom napuštanju zavičajnog ognjišta naših bratstvenika sačuvana su neka kazivanja. Ovdje navodimo nekolika koja smo znali odranije, ili smo za njih čuli prilikom rada na ovoj hronici.

U vrijeme kad su hajdučke čete iz Crne Gore često uskakale u Hercegovinu u potrazi za turskim zulumćarima i plijenom, jedan od Vukovih potomaka, po svoj prilici to je bio Mitar Stevanov (Stablo 1, V), je, po kazivanju, bio u jednoj od tih četa, koja je s Velestova pošla u Gacko. Dok je četa bila u zasjedi ispod kule Čengića u Lipniku, ovaj naš bratstvenik s još jednim drugom je, savladan umorom od dugog puta, zaspao i tako su njih dvojica ostali iza čete. Kad su ih ujutro Čengićevi panduri otkrili i priveli begu, ovaj im je, saznavši da je jedan od njih potomak Vuka Mićunovića, baš zato poštedio život, ali im je zapovijedio da ne smiju zanoćiti na njegovom zemljištu, koje se protezalo čak do Somine. Njih dvojica se iz nekog razloga, a vjerovatno od zazora što su ostali iza čete i što su razoružani, nijesu htjeli vratiti na Velestovo, već su se nastanili ispod Troglava u Gornjim Crkvicama, gdje i danas živi nekoliko porodica njihovih potomaka.

Filip Petrov (Stablo 3 – I deo. VI) živio je na Busku, u Gornjim Trepčima. Tada je u susjednim Banjanima plemenski kapetan bio Ćetko Pejov (Eraković), koji je, pored junaštva, bio poznat i kao prijek i samovoljan čovjek. Kod Filipa, dok je bio još dječak, rodila se ideja da ubije Ćetka Pejova. Krišom je pošao u Liverovo Polje, kod Velimlja, gdje je bila Ćetkova kuća sa svim pratećim objektima koji čine jedno bogato seosko domaćinstvo. Kako mu se nije ukazala prilika da ubije kapetana Ćetka, Filip mu je zapalio stogove sijena, a požar je ubrzo zahvatio i štale i kuću. Za dugo vremena nije se znalo ko je vinovnik te nesreće. Međutim, Filip je, kad se oženio, dugo čuvanu tajnu povjerio svojoj ženi. Ali, jednom se njih dvoje nešto posvade i on ženi opali šamar, a žena ljuta cikne: "A, boga mi ću kazat ko je zapalio Ćetka Pejova!" To neko čuje, a zli glasi se brzo šire, te i Ćetko Pejov sazna ko mu je zapalio imovinu. Filipu nije preostalo ništa drugo nego da bježi glavom bez obzira kud ga oči vode. Novo stanište našao je u Toplici, gdje mu i danas žive neki potomci, a svoje prezime izveli su od njegovog imena (Filipović).

Uzrok odlaska s Velestova Blagote Vukova (Stablo 2, VIII) bio je jedan nesrećan slučaj u kom je stradao njegov rođak i prvi susjed Periša. Oni su se, naime, otimali oko nekakvog noža, pa je u tom rvanju Periša zadobio ranu od koje je kasnije umro. Iako je, po kazivanju, Periša prije smrti govorio da ga Blagota nije namjerno ranio i svojoj porodici ostavio amanet da se ne svete, dalji opstanak na Velestovu za Blagotu i njegovu porodicu bio je nepodnošljiv. Odselio je u Kočane, kod Nikšića, gdje je proveo nekolike godine, a zatim je 1903. godine prešao prvo u selo Berilje, kod Prokuplja, pa pošto mu se to mjesto nije dopalo za stalni boravak, preselio je u Retkocer, kod Medveđe u Gornjoj Jablanici, gdje je i umro od tifusa 1914. godine. Blagotini sinovi su iz Retkocera odselili i to: Vuko 1929. godine u selo Propašticu, kod Prištine, odakle je ratne 1941. godine preselio u Tulare, a Đuro je 1946. godine koloniziran u Srpski Miletić.

Vjerovatno negdje sredinom prošlog vijeka je zbog krvne osvete pobjegao s Velestova Živo Pavićev s porodicom (Stablo 1, IV). Kratko vrijeme je živio u zaseoku Selina, kod Velimlja, u Banjanima, zatim u Jabukovcu, kod Grahova, gdje je i umro. Sinovi mu: Todor, Janko i Bogdan su se, poslije grahovačke bitke 1858. godine i pripajanja dijela Nikšićkih Rudina Crnoj Gori, preselili u zaselak Đurđev Do, selo Smrduša, u Rudinama. Dva sina Miloša Živova, kojega su Turci ubili u Riječanima, Nikola i Milutin (Stablo 3 – II deo, VI) su, prema kazivanju, 1882. godine odselili u Srbiju i nastanili se u selu Žegrovi, kod Kuršumlije, gdje i danas ima njihovih potomaka, ali se prezivaju Živovići.

Kojica Bogdanov (Stablo 3 – II deo, VI) je negdje oko 1920. godine preselio iz Đurđevog Dola na Kosovo, odakle su njegovi sinovi Gašo i Vidak iza drugog svjetskog rata kolonizirani u Crvenku, u Vojvodinu.

Buran društveni i privredni razvitak u Jugoslaviji poslije drugog svjetskog rata uslovio je masovno napuštanje zavičajnog sela i odlazak u škole i na posao širom naše domovine, a težnja za što većom zaradom mnoge je odvela i van njenih granica. Tako imamo situaciju da je, krajem XX vijeka, ostala u Velestovu, kolijevci bratstva, od brojnih potomaka njegovog rodonačelnika Mićuna Šogova, da živi samo jedna porodica.

 II

U ovom kratkom izlaganju do sada uglavnom je bila riječ o Mićunovićima koji su potomci Mićuna Šogova Radičevića s Velestova. Ali, već na samom početku ovih uvodnih napomena rečeno je da svi Mićunovići nijesu porijeklom s Velestova i da nijesu svi potomci Mićuna Šogova. Evo do kojih se saznanja došlo u toku istraživanja i prikupljanja građe za ovaj rodoslov:

1. U gradu Nikšiću i njegovim prigradskim naseljima Dragova Luka i Kočani, kao i u još nekim mjestima živi više porodica s prezimenom Mićunović, a za koje se pouzdano zna da nijesu od Mićuna Šogova. Prije dolaska u mjesta sadašnjeg boravka, živjeli su u selima: Riđani, blizu Nikšića, i Krscu, kod Trubjele u Rudinama.

Jedan od istaknutijih bratstvenika ovog ogranka - Mirko Jošov (Stablo 4, IX), ostavio je zapis u kom dokazuje da oni vode porijeklo od Mrvalja Šogova. odnosno od Mrvaljevog sina Novaka, koji je bio tjelohranitelj vladike Danila. Dakle, prema ovom mišljenju, zajednički predak ova dva ogranka bio bi Šogo Radičev iz Velestova. Nekoliko starijih ljudi iz ovog ogranka misle da oni svoje današnje prezime imaju sve od Novaka Mrvaljeva. Međutim, zna se da su Mrvaljevi sinovi Draško i Vukota, proslavljeni junaci i vojvode, opjevani u "Gorskom vijencu" i narodnim pjesmama, svoje prezime izveli od očevog imena i bili su Mrvaljevići. Njihovi potomci, koji su i do danas zadržali to prezime, kao i Turčinovići, koji su se kasnije odvojili od Mrvaljevića, rođakaju se sa Mićunovićima, potomcima Mićunovim, jer im je Šogo Radičev zajednički predak.

Iz podataka koje je Mirko Jošov ostavio proizlazi da je Novak Mrvaljev imao samo jednog sina - Bracana, ovaj takođe jednog - Goluba, pa i Golub samo Nikolu, a tek je Nikola imao dva sina: Dragoja i Mijata. Da li su se Novak Mrvaljev i njegovi potomci do nekog vremena, i do kada, prezivali Mrvaljevići, što bi bilo logično, jer su i Novakova braća uzela prezime po ocu, ili su, pak, bili Mićunovnći, nije izvjesno. Zašto bi samo Novak Mrvaljev uzeo prezime drukčije nego mu braća i zašto baš Mićunović, po stricu, a ne Mrvaljević, po ocu, - danas je teško razjasniti.

Jedna druga verzija o prezimenu ovog ogranka Mićunovića je logičnija. Naime, kad je Baćo Đuričin, jedan od istaknutijih crnogorskih junaka i prvaka bio komandir i komandant Rudinsko-trepačkog bataljona i živio u Štedimu, susjedi su mu bili neki iz ovog ogranka (sudeći po generacijama to bi mogli biti Dragoje i Mijat Nikolini, ili njihovi sinovi). Da li su se oni tada prezivali Mrvaljevići, ili su, poput Turčinovića, bili izveli drugo prezime od imena nekog od svojih predaka, nije poznato. Oni su, kako predanje kaže, u toj sredini bili malobrojni i potisnuti od znatno brojnijih bratstava. Zbog toga su, cijeneći ugled i društveni položaj komandira Baća i brojnost i ugled bratstva Mićunovića, a sigurno i znajući za srodničku bliskost s njima, izrazili želju da se i oni prezivaju Mićunovići. Komandir Baćo im je, navodno, to omogućio. Čak postoji i anegdota kako su se tome protivila Baćova braća i rođaci, a on im odbrusio: "Ajde, čoče, neka nas je više!" i bilo je kako je on htio. Možda bi upornom i pažljivom istraživaču pošlo za rukom da u Arhivu na Cetinju pronađe neki dokumenat, koji bi rasvijetlio ovo pitanje.

No, jedino što možemo sa sigurnošću tvrditi jeste da ovo pitanje ne opterećuje mnogo sadašnju generaciju bratstvenika iz ova dva ogranka. Oni, što je najbitnije, međusobno održavaju sasvim bliske, prave rođačke odnose, a to potvrđuje i činjenica da, bez obzira na veliku brojnost i jednog i drugog ogranka, nije do sada bilo nijednog slučaja međusobne bračne veze.

2. U Leskovcu se 1990. godine pojavila knjiga Dobrosava Turovića "Junaci Gvozdenog puka" u kojoj je objavljena biografija (i fotografija) Ilije Mićunovića. Na osnovu podataka o našim bratstvenicima, kojim su autori rodoslova do tada raspolagali, nijesu mogli utvrditi o kom se Iliji tu radi. Istraživanje ih je dovelo do Petra Matova Mićunovića (Stablo 4, III). On im je potvrdio da je Ilija, o kojemu je riječ u pomenutoj knjizi, njegov stric i ukratko nam je objasnio porijeklo ovog ogranka Mićunovića. Međutim, za potpuniju informaciju uputio ih je na Boža Markovića.

Božo Jošova Markovića, potpukovnika u penziji, imao je sakupljenu bogatu građu za rodoslov bratstva Markovića. U grafikon muških potomaka svoga bratstva unio je i potomke Mićuna Markovića, jer se oni, i pored toga što se zvanično prezivaju Mićunovići, osjećaju kao Markovići, s njima održavaju rođačke veze, slave istu slavu sv. Nikolu i dr.

Prema kazivanju Boža Markovića, Mićun Marković je živio u selu Trnjinama, u Cucama. Njegova tri sina (Stablo 4), poslije očeve smrti, odluče da potraže bolje uslove za život. I oni su, 1893. godine, poput mnogih Crnogoraca koji su tada selili u Srbiju, odselili u Jablanički kraj i nastanili se u selu Medevce, opština Medveđa. U novom mjestu boravka uzeli su i novo prezime, koje je, po tada ustaljenom običaju, izvedeno od očevog imena.

Sinovi Mićunovi nijesu ni pune dvije decenije imali miran život u novom mjestu boravka: zaređali su ratovi: dva balkanska, a zatim prvi svjetski, pa je trebalo stati na branik domovine. Osobine rodoljublja i junaštva, urođene u bratstvu i plemenu starog zavičaja, tada je naročito ispoljio najmlađi Mićunov sin Ilija. Iz već pomenute knjige "Junaci Gvozdenog puka", njegovi biografski podaci su:

"Proslavljeni junak "Gvozdenog puka" Moravske divizije Ilija Mićunović, iz Medevca, nosilac je Karađorđeve zvezde, Zlatne medalje Obilića i drugih srpskih i stranih odlikovanja. Njegova hrabrost i ratnička vrlina došla je do izražaja u žestokim borbama sa Austrijancima i Nemcima 1914-1915. godine. U borbi na Gučevu 24. X 1914. sa Švabama, narednik srpske vojske Mićunović sa svojim vodom zarobio je čitavu četu Austrijanaca i njihovih jedanaest oficira. Za njega kažu to je bio junak kome nije bilo lako naći zamenu. Ilija Mićunović, osvedočeni junak iz Cerske, Kolubarske i Drinske bitke, posle albanske golgote 1916-1918. godine nastavio je ratna vojevanja na Solunskom frontu. Proslavio se u poznatoj bici na Govedarniku, i za ispoljeno junaštvo i samopožrtvovanje odlikovan zlatnom Medaljom Obilića za izuzetnu ličnu hrabrost. Posle proboja Solunskog fronta, septembra 1918, goneći neprijatelja koji se u panici povlačio ispred srpske vojske, Mićunović sa njegova tri vojnika i sa poručnikom Petrom Pavlovićem u prethodnici, zarobio je trideset tri nemačka oficira i šest njihovih vojnika, kao i dva bugarska vojnika i još tri Nemca, od kojih su dva bila potporučnika. Za taj hrabri vojnički podvig Ilija Mićunović unapređen je od narednika u čin rezervnog potporučnika. U završnim ratnim oslobodilačkim operacijama novembra 1918. Ilija se razboleo od španske groznice. Sa Kosova i Metohije je upućen U Medevce, svojoj kući na lečenje. Međutim, tada od opake bolesti nije bilo leka, te je Mićunović umro decembra 1918. godine."

3. Posljednjih decenija prošlog vijeka u Srbiju je masovno selilo stanovništvo ne samo iz Crne Gore, već i iz Brda. Tada je iz Pipera, vjerovatno 1886. godine preselio i nastanio se u selu Trpeze, kod Kuršumlije i Mićun Mihailović.

Mićunov sin je svoje prezime izveo od očevog imena, pa se on, a kasnije i njegovi dosta brojni potomci, prezivaju Mićunovići. Ukupno ih do danas ima šest generacija, računajući i rodonačelnika bratstva.

U novom mjestu življenja pomno su čuvali i njegovali tradiciju i običaje iz starog zavičaja. Zadržali su pa i danas imaju krsnu slavu Aranđelov dan. Već odmah su bili u prilici da ratničke vrline, razvijane i uzdizane do kulta u njihovim Brdima u toku viševjekovne borbe s turskim osvajačima, i tamo dokazuju. Mićunov sin Mijajlo je poginuo u sukobu s Arnautima; unuci su mu bili hrabri borci u balkanskim ratovima, a jedan od njih - Nikola bio je ratnik i na Solunskom frontu.

Napuštanje sela i odlazak za poslom u razne krajeve Srbije poslije drugog svjetskog rata zahvatilo je i ovaj ogranak Mićunovića.

Za sve ove podatke o ovom ogranku bratstva Mićunovića dugujemo zahvalnost Predragu Dragišinu (Stablo 4, V).

4. Izvjesno je da u nekoliko mjesta u Hercegovini i danas ima, ili je donedavno bilo, Mićunovića. Međutim, činjenica je da oni i Mićunovići iz Crne Gore sve do sada nijesu održavali skoro nikakve kontakte. Da li je tome uzrok nedostatak dokaza o zajedničkom porijeklu, ili dosta velika udaljenost mjesta življenja, nije izvjesno.

Istraživanja su dala sljedeće rezultate:

a) U selu Podosoju, kod Bileće, odavno živi dosta porodica Mićunovića. Oni  su čvrsto uvjereni da su potomci Andrije Mićunova, s Velestova. Misle da je njihov daleki predak, koji se zvao Ostoja, prije nekih možda dvjesta godina (a to potvrđuje i broj generacija od njega do danas) iz Riđana, ili iz Smrduše prešao na Orovac, kod Trebinja, odakle je ubrzo preselio u Miriloviće, zatim Šobadine i, najzad, trajno se nastanio u Podosoju.

Evo šta o tome kaže poznati naučni radnik i istraživač naselja i stanovništva u Hercegovini dr Jevto Dedijer: "U Podubovcu su kuće razbacane u nekoliko čopora. Na istoku je čopor Bobotovina (2 kuće), u kojoj živi porodica Mićuni." A zatim piše: "Mićuni su porijeklom iz Riđana u Crnoj Gori. Vele da su iz plemena Vuka Mićunovića, što se pjeva u Gorskom vijencu. Iz Riđana su odselili prije 80 godina. Živjeli su u Zupcima, Mirilovićima i Šobadinama. Slave Jovanjdan."

Da se ovo što Dedijer piše odnosi na pretke današnjih Mićunovića u Podosoju nema dileme, iako im se prezime ne podudara. Ovi danas tvrde da je to posljedica austrougarske administracije, koja je često skraćivala naša prezimena. Da su se i prije Dedijerovog istraživanja, koje je bilo na samom početku ovog vijeka, prezivali Mićunovići, a ne Mićuni, navode kao dokaz da na spomeniku njihovog pradjeda Luke Vasiljeva (Stablo 4, III), koji je umro 1875. godine i sahranjen kod crkve u Podosoju, piše: Luka Mićunović.

Vrijeme preseljenja njihovog pretka, koje oni navode, padalo bi na sam kraj 18. ili početak 19. vijeka, a po Dedijeru to bi bilo nekih dvadesetak godina kasnije. Iz istorije se zna da su tada Riđani, selo u Nikšićkom polju, udaljeno svega 5-6 kilometara zapadno od grada Nikšića, bili pretežno naseljeni crnogorskim uskocima, koji su iz straha od krvne osvete, ili iz drugih razloga, potražili utočište kod nikšićkih Turaka. Smrduša, selo u Nikšićkim Rudinama, koju Mnćunovići u Podosoju pominju kao moguće mjesto odakle je preselio njihov predak, u to vrijeme je bila nenaseljena i služila je samo kao jesenji katun nikšićkih Turaka.

Podaci kojima mi raspolažemo o potomcima Mićuna Šogova ne kazuju nam da je neki od njih bio uskok kod nikšićkih Turaka, niti, pak, da je prešao u Hercegovinu. No, ne isključujemo mogućnost da je prilikom prikupljanja podataka neki od Mićunovih potomaka zaboravljen, kao što se desilo s izvjesnim Perišom, o čemu će biti riječi kasnije, ili pak, da su ga oni što su kazivali podatke namjerno izostavili, baš zato što je bio uskok, pa da je upravo to taj predak Mićunovića u Podosoju i u Jazini, kod Trebinja. A to što je iz Riđana prešao na čitluke trebinjskih, a zatim bilećkih begova, i što je promijenio krsnu slavu, moglo bi se tumačiti kao njegovo nastojanje da bude što dalje i da što bolje ukrije trag od mogućih osvetnika.

No, isto tako, postoji mišljenje, da se ne može isključiti mogućnost da se radi o uskoku od drugog bratstva iz plemena Ozrinića, čiji se otac, možda, zvao Mićun, pa da je on, prelaskom u Hercegovinu, od očevog imena izveo svoje prezime, što je u to vrijeme bila redovna praksa. Uostalom i Dedijerovo navođenje već citiranog mišljenja Mićuna, koje je on našao u Podubovcu, o svom porijeklu nije određeno. Naime, ne tvrde izričito da su iz bratstva, nego samo da su iz plemena Vuka Mićunovića, a to se može tumačiti dvojako.

Ali, bez obzira koja je od ove dvije pretpostavke tačna, bitno je da sadašnje generacije vode porijeklo ako ne od istog bratstva, a ono sigurno iz istog plemena i da odavno imaju zajedničko prezime, te bi zato rođačke veze i češće kontakte trebalo uspostaviti i dalje održavati.

Prema kazivanju Mićunovića u Podosoju njihov predak Ostoja imao je četiri sina (Stablo 4) Od Vasilja i Peja u vrijeme sakupljanja podataka imalo je 20 domaćinstava i to u Podosoju 16, Beogradu 2 i Sarajevu i Trebinju po jedno. Njihovu strukturu prikazaćemo u poglavlju o bratstveničkim domaćinstvima. Ostojin sin Tomo je, navodno, preselio u Bijeljinu i njegovo potomstvo se po njemu preziva Tomići. Četvrti Ostojin sin Miloš se, po kazivanju, kad je bio u Podosoju, jednom pripremao da proslavi Božić. Utom je naišao Turčin i oteo mu pecivo. Miloš nije htio da otrpi takvu uvredu, već je ubio Turčina, pa je s porodicom nekud pobjegao. Misli se da je otišao u Crnu Goru, ali mu se od tada gubi svaki trag.

Ovaj ogranak Mićunovića u Podosoju davao je u svim oslobodilačkim ratovima ne mali broj hrabrih boraca. Đuran Pavla Vasiljeva (Stablo 4, IV) i Nikola Mitra Pejova (Stablo 4, IV) bili su borci na Solunskom frontu i nosioci visokih srpskih odlikovanja, a Gajun Pera Ostojina (Stablo 4, III) bio je perjanik knjaza Nikole i u bici na Vučjem Dolu oteo je tursku zastavu, koja se i danas čuva u Cetinjskom muzeju.

b) U selu Jazini, kod Trebinja živi Milorad Mićunović s porodicom. On održava i imanje u obližnjem selu Orovcu, gdje mu je predak, prema njegovom saznanju, imao prvo naselje po dolasku iz Crne Gore. Milorad zna porodičnu geneaologiju samo do pradjeda Lazara. Nije siguran da li je baš Lazar, ili njegov otac, a možda i djed bio prvi doseljenik na Orovac. U Jazini se stalno održava samo po jedna kuća Mićunovića. Sada, pored ovog u Jazini, ima još samo pet domaćinstava od ovog ogranka: u Beogradu 2, a u Kleku, Tivtu, i Splitu po jedno.

Mićunovići iz Podosoja, kod Bileće i ovi iz Jazine održavaju rođačke veze i misle da imaju zajedničko porijeklo. Međutim, nijesu sigurni u kakvom su srodstvu bili Ostoja i Lazar - njihovi preci do kojih svoju geneaologiju najdalje znaju. Od Ostoje do danas ima sedam, a od Lazara šest generacija, što bi upućivalo na logičan zaključak da je Lazarev otac bio Ostojin brat, a da je, možda, njihov otac bio taj prvi doseljenik na Orovac. No, ovo su samo pretpostavke.

v) U Zemunu žive tri brata Mićunovića, koji su ovdje doselili iz sela Žabice, kod Ljubinja, a ne pripadaju ni jednom do sada pomenutom ogranku. Evo šta oni kažu o svom porijeklu:

Njihov djed Pero, za koga misle da je bio Mićunović s Velestova, a do njega najdalje ne znaju svoju geneaologiju, ostao je udovac, pa se ponovo oženio kćerkom nekog uskoka Soraića, koji je od turskog zuluma bio prebjegao u Crnu Goru. Kada je Austro-Ugarska, po odobrenju Berlinskog kongresa 1878. godine, okupirala Hercegovinu, ovaj Soraić se vratio u svoj zavičajni Ljubomir, a sa njim je pošao i njegov zet Pero, koji je sa sobom poveo i dva sina iz prvog braka. U drugom braku imao je još dva sina. Kasnije su mu sva četiri sina (Stablo 4, II) otišli kao pečalbari u Ameriku, ali su se u toku prvog svjetskog rata vratili da se bore za oslobođenje svoje porobljene domovine. Poslije rata nijesu se vraćali u Ameriku.

Već je rečeno da raspoloživi podaci o potomcima Mićuna Šogova, ne kazuju da je neki bratstvenik iz ovog ogranka odselio u Hercegovinu. No, ni ovdje se ne isključuje mogućnost da su i ovog Pera možda zaboravili oni koji su davali podatke o potomcima Mićunovim. Ali, takođe, ne treba isključiti ni jednu drugu pretpostavku, koja se čak čini vjerovatnijom. Naime, kod Jevta Dedijera, u njegovoj već citiranoj knjizi "Hercegovina", nalazimo interesantno kazivanje, koje je skoro identično s kazivanjem braće Mićunovića iz Zemuna. Kad govori o stanovništvu Ljubomira, Dedijer kaže: "Cuca je za vrijeme okupacije doselio iz Crne Gore. Kad su Soraići bili u bježaniji u Crnoj Gori, ovaj se Cuca oženio njihovom djevojkom, te je s njima došao u Ljubomir. Slave Gospođin dan." Zašto Dedijer nije naveo prezime ovoga Cuce, nije jasno. Vjerovatno što su ga svi u Ljubomiru zvali po mjestu iz kog je doselio.

Postoji pretpostavka da je upravo ovaj Cuca, o kom govori Dedijer, bio baš taj Pero, djed naših bratstvenika iz Zemuna, da je on od nekog cuckog bratstva koje slavi Gospođin dan (ima ih više, ali kojima, doduše, ovo nije glavna slava, već prisluga"), a da mu se otac zvao Mićun, pa je i on, po tada ustaljenom običaju, u novom mjestu življenja, od očevog imena izveo prezime, kao što su to, na primjer, učinili sinovi Mićuna Markovića, kada su preselili u Jablanicu. Ovakva pretpostavka se zasniva na više činjenica: prvo, nema dokaza da je ijedan Mićunović s Velestova preselio u Hercegovinu, drugo, u plemenu Cucama Mićunovića nikad nije bilo, treće, podaci kojim raspolažu braća Mićunovići iz Zemuna o ženidbi svoga djeda Pera i njegovom preseljenju u Ljubomir podudaraju se s citiranim kazivanjem Jevta Dedijera o Cuci, kojega je on u vrijeme svog istraživanja našao u Ljubomiru (kasnije su sinovi Perovi, po povratku iz Amerike i završetku prvog svjetskog rata, kupili imanje u selu Žabici, kod Ljubinja, pa su neko vrijeme tamo živjeli) i četvrto, Gospođin dan je, prema Dedijeru, slavio taj Cuca (nije uzeo tazbinsku slavu, jer Soraići slave Đurđev dan), a to je slava i braće Mićunovića u Zumunu.

Krsna slava se uzima kao jedan od elemenata za utvrđivanje srodnosti, odnosno zajedničkog porijekla pojedinih bratstava. Jevto Dedijer, međutim, o tome piše: "Pomoću krsnih imena može se utvrđivati porijeklo samo u slučaju, ako jedno bratstvo slavi kakav neznatniji praznik ili praznik koji se rijetko slavi: sv. Sava, sv. Stevan Dečanski, sv. Klimentije (25. novembra), sv. Ignjatije (20. decembra), Lazareva subota, Aćimov dan." Nepouzdanost uzimanja krsnog imena kao elementa za ovu svrhu potvrđuje se i kod bratstva Mićunovića: Aranđelov dan (21 novembra) slave potomci Mićuna Šogova, bez obzira da li se danas prezivaju Mićunovići, Filipovići, Živovići ili Mitrovići i potomci Novaka Mrvaljeva, za koje se zna da su od zajedničkog pretka Šoga Radičeva, ali Aranđelov dan slave i potomci Mićuna Mihailovića iz Pipera, koji s ova dva prva ogranka nemaju zajedničko porijeklo. Mićunovići potomci Mićuna Markovića, već smo rekli da slave Nikolj dan (19. decembra). Mićunovići u Podosoju i u Jazini slave Jovanj dan (20. januara), a Mićunovići iz Ljubomira Gospođin dan (21. septembra).

III

Kao rezultat želje da se od zaborava sačuvaju porijeklo i razvoj bratstva, utvrde srodnički odnosi i ustanovi trenutno stanje bratstveničkih porodica i mjesto njihovog življenja, nastale su brojne hronike mnogih crnogorskih bratstava.

Prva ideja za rad na rodoslovu bratstva Mićunovića nije novijeg datuma. Naime, prvi, koliko je poznato, rad te vrste štampan je u Americi vrlo davno. Autor mu je naš bratstvenik Mitar Jovana Petrova (Stablo 3 – I deo, VII), koji je kao i mnogi siromašni Crnogorci u to doba pošao u Ameriku "trbuhom za kruhom". Ta prva hronika našeg bratstva bila je knjižica malog formata, a sadržala je, pored ne baš potpunih podataka o imenima i srodstvu bratstvenika muškog pola, još i nekoliko pjesama, viceva i pošalica na račun naših gastarbajtera u Americi.

Drugi pokušaj rada na bratstveničkom rodoslovu učinio je Risto Ilije Ivanova (Stablo 3 – I deo, VIII), službenik Opštine na Trubjeli u vrijeme između dva svjetska rata. Sa željom da uspostavi kontakt sa što više bratstvenika, on je, kao penzioner, odlazio u svako, ili skoro svako, mjesto, gdje je saznao da živi neko od Mićunovića. Tom prilikom je, na njemu svojstven način: savjesno i pedantno, prikupljao podatke, koji su, po njegovom mišljenju, bili relevantni za hroniku. A to su, ustvari, bila imena muških članova bratstva po liniji nasljedstva i to samo za ogranak od Mićuna Šogova. Njega, na žalost, nije interesovalo kompletno stanje bratstveničkih porodica u vrijeme kada je s njima kontaktirao, te takve podatke nije ni bilježio. Nije, dakle, tražio podatke ni za druge ogranke našeg bratstva.

Šeme u koje je unosio podatke dosta su razvučene i teško da bi ih u takvom obliku bilo moguće umnožavati. Smrt ga je, 1978. godine, omela da započeti rad na rodoslovu sredi i dovrši.

Konačno Milan Save Perišina Mićunović i Spasoje Petra-Šora Markova Mićunović su do sada najpotpunije objedinili ranije raspoložive podatke, nastavili istraživanje i konačno 1996 godine objavili "Rodoslov bratstva Mićunovića". Rukopis pokojnog Rista Ilina dala im je njegova kćerka Radojka, udata Drašković.

Imena su u tabele, uglavnom, unijeli tačno onako kako ih je Risto zabilježio. Međutim, prilikom rada na daljem prikupljanju i provjeri podataka, ustanovili su da u Ristovim šemama ima izvjesnih nedostataka. Na primjer, u kazivanju o razlogu odseljenja Blagote Vukova s Velestova, pominje se njegov rođak Periša, a njegovo ime nije zabilježeno, što izaziva sumnju da možda ima još zaboravljenih bratstvenika; zatim: Marko Lazarev (Stablo 2, VII) imao je šest sinova, a ne četiri; Vojin Vukov (Stablo 2, X) imao je dva, a ne jednog sina; Ilija Krstov (Stablo 2, IX) šest, a ne pet sinova i sl. U više slučajeva upisano je hipokoristično, a ne pravo ime, na primjer: Veljo, umjesto Veljko, Veselin ili Velimir; Mijo, umjesto Milivoje, Rajko, umjesto Rafailo itd. Te propuste su, koliko su bili u mogućnosti, otklanjali.

Risto je u više slučajeva umjesto krštenog imena bratstvenika zapisao njegov nadimak. Navedeno je nekoliko primjera: Baću Đuričinu (Stablo 3 – I deo, VII) pravo ime bilo je Stevan; Šoru Markovu (Stablo 3 – I deo, VIII) Petar; Zeku Blažovu (Stablo 3 – I deo, VIII) Luka itd. Nadimci su, ustvari, sasvim u zaborav potisnuli kršteno ime ovih ličnosti i one su pod nadimkom, a ne svojim pravim imenom, postale i ostale poznate. Zato su u tabelama ostavili nadimke odnosnih ličnosti.

Interesantno je da dva bratstvenika imaju muslimansko ime: Mustafa Šajov (Stablo 2, VII) i Murat Pavićev (Stablo 1, IV), a više njih dobilo je ime po nazivu zvjerke ili ptice: Vuk, Golub. Objašnjenje za ovo zabilježio je još Vuk Karadžić. Naime, roditelji čija su djeca često umirala, novorođenčetu su davali takvo ime, jer će, navodno, pod tim imenom biti otpornije i imuno na vradžbine i uroke, u što se tada dosta vjerovalo. U najmlađoj generaciji ima nekoliko američkih imena: Džon, Džonson, Brendon.

Mada su tabele s imenima bratstvenika dovoljno pregledne, čitljive i jasne, ipak, da ne bi bilo dileme, evo određenih objašnjenja i uputstva. Ukupno 5 Web strana (Stablo 1, Stablo 2, Stablo 3 - I deo, Stablo 3 - II deo i Stablo 4). Prve četiri Web strane sadrže imena muških potomaka Mićuna Šogova, na petoj Web strani (Stablo 4) su imena potomaka Novaka Mrvaljeva, Mićuna Markovića, Mićuna Mihailovića i Mićunovića iz Hercegovine.

Za tabele pete Web strane nijesu potrebna posebna uputstva, dok je za predhodne Web stran to neophodno. Na prvoj Web strani (Stablo 1) su imena bratstvenika (Mićuna Šogova i njegovih potomaka) iz prvih šest generacija. U zaglavlju tabele rimskim brojevima označene su generacije, pa se jasno vidi da je Mićun prva generacija, Vuk i Andrija druga, Jovan, Miloš, Živko, Dajica i Pavić treća itd. Uz imena lica iz šeste generacije u pravougaoniku je dupla strelica napred preko koje se hipervezom nastavlja pregled njihovog daljeg potomstva. Na svakoj sljedećoj tabeli Web strana: Stablo 2, Stablo 3 - I deo, Stablo 3 - II deo, ponovljeno je jedno ili više imena iz VI generacije i dalje slijede, s naznakom generacije, imena njihovih potomaka. Pravougaonici s imenima očeva linijama su povezani s pravougaonicima u kojima su imena njihovih sinova, a u zadnjim generacijama su upisana i imena kćeri. Mnogi bratstvenici, na žalost, nijesu ni zasnivali porodicu, već su mladi umrli, ili, najčešće, poginuli, a jedan broj bratstvenika nije imao muškog potomstva. Uz imena tih bratstvenika stoji zvezdica u desnom gornjem uglu pravougaonika. U tabelama na Web stranama: Stablo 1, Stablo 2, Stablo 3 - I deo i Stablo 3 - II deo upisana su imena svih muških potomaka Mićuna Šogova, bez obzira da li su zadržali prezime Mićunović, ili su ga promijenili.

Zar treba i reći da bez žene ne bi bilo ni potomstva i da se bez njene uloge u društvu ne da ni zamisliti život uopšte. Istorija, narodna tradicija, umjetnička i narodna književnost pružaju nam mnogo primjera herojskih podviga Crnogorki, koji ni u čemu ne zaostaju iza podviga Crnogoraca. Ima sigurnih dokaza da je ne malo odvažnih, hrabrih i plemenitih odiva bilo i u bratstvu Mićunovića. Pa, ipak, naše tabele sadrže imena samo muških potomaka, osim u zadnjim generacijama gde su prikupljeni i podaci i o kćerima Mićunovića. Imena žena jednostavno je prekrio veo zaborava. Zašto je to tako, teško je shvatiti, a još teže objasniti. I dr Živko Đurković u rodoslovu osam klenačkih porodica konstatuje da je najveći nedostatak tog njegovog rada "izostatak ženskog članstva kroz pasove i generacije". Neminovno je njegovo objašnjenje tog nedostatka istinito, a pogotovu tvrdnja: "Nepisani zakoni plemenskog života oblikovali su se tako da se muški članovi ("ljudi") pamte do najdaljih predaka, a ženski, samo u izuzetnim slučajevima, a detaljno i pregledno najdalje do trećeg ili četvrtog pasa unazad... Taj "zaborav" ili "previd" u rodoslovu sadržan je u činjenici da su vrijednosni kriterijumi bili usmjereni na one oblasti života u kojima je žena manje ili manje vidljivo učestvovala. To su bila dva društveno najisturenija i za vrednovanje i pamćenje najunosnija entiteta - rat i vlast. Učešće muških članova u ovim odlučujućim egzistencijalnim poslovima je odmah rangirano kroz priču i pjesmu, preko priznanja i nagrada, te se tako ulazilo u fond onoga što je za trajanje i budućnost... Uz to, i tada i danas, muškarci produžuju porodično stablo i to nije beznačajan nego prvorazredni društveni i vrijednosni činilac. Tome treba dodati i činjenicu da je muškarac, a ne žena domaćin kuće, što mu je takođe obezbjeđivalo određenu vrstu javnog statusa."

Autori Rodoslova bratstva Mićunovića su tome dodali da je izostavljanje žene iz rodoslova dijelom posljedica i specifičnog shvatanja uloge žene, da ne kažemo njene zapostavljenosti, u crnogorskom društvenom životu. Zna se, na primjer, da ženska djeca za dugo vremena nijesu nikako, ili su, pak, vrlo rijetko školovana; da su žene samo u izuzetnim slučajevima išle na skupove gdje se odlučivalo o važnim plemenskim pitanjima i sl. Bilo je čak i sada, kada smo tražili podatke za sve članove bratstveničkih domaćinstava, negodovanja od pojedinaca, uz obrazloženje da je to suvišan posao, te da ne treba u rodoslov unositi ženska imena, jer to nema ni u hronikama drugih bratstava i sl. Autorima ovog rada je, pak, veoma žao što nijesu mogli saznati i zabilježiti imena svih žena u našem bratstvu da ih sačuvaju od zaborava na isti način kao što je to urađeno za muško potomstvo.

IV

Mnogi naši bratstvenici dali su svoj život u borbi za slobodu, počev od Vuka, koji je 1715. godine pao u jurišu na trebinjsku kapiju - do Đura Gojkova, koji je, prema našem saznanju, posljednji od bratstvenika poginuo na bojnom polju, 6. maja 1945. godine na Sremskom frontu. Ko zna koliko je Mićunovića palo boreći se za slobodu svoje rodne grude u prvom periodu istorije našeg bratstva! Sigurno je da se za mnoge neće nikad ni saznati ni kad, ni gdje su poginuli, jer je iz tog perioda malo i pisanih dokumenata i spomenika na kojima bi bilo zapisano ime, mjesto i datum njihove pogibije.

Kada su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina stanovnici Nikšićkih Rudina odlučili da podignu spomenik Rudinjanima palim u dva balkanska i dva svjetska rata, sakupljeni su podaci za 236 boraca, koji su u vrijeme tih ratova živjeli u Rudinama, ili su, pak, njihovi roditelji iz Rudina odselili u druga mjesta širom Jugoslavije, pa su im sinovi tamo za pušku dorasli i dali život za slobodu. Od ovog broja trideset je Mićunovića. Sedam ih je dalo živote u prvom balkanskom, jedan u drugom balkanskom, sedam u prvom svjetskom i petnaest u drugom svjetskom ratu.

U toku austrougarske okupacije život su izgubili 23 naša bratstvenika, bilo da su poginuli kao komiti, ili strijeljani zbog otpora okupatoru, bilo da su umrli u zloglasnim švapskim logorima, ili na prinudnom radu. Među rudinskim žrtvama fašističkog terora u II svjetskom ratu su i tri naša bratstvenika.

Četiri Mićunovića iz Rudina poginula su u bosansko-hercegovačkom ustanku i crnogorsko-turskom ratu u periodu od 1875. do 1879. godine. Njihova imena nalaze se u spiskovima izloženim u Nikšićkom manastiru.

Za sve ove naše bratstvenike osnovne podatke je dao Milan S. Mićunović u knjizi "Nikšićke Rudine u borbama za slobodu".

Ovdje nisu navedena njihova imena iz razloga što nijesu prikupljeni podaci i za ostale bratstvenike koji su svoj život dali u brojnim oslobodilačkim ratovima, a nijesu porijeklom iz Nikšićkih Rudina.